Snimiti album posvete legendarnim pjevačicama iz žanra vokalnoga jazza ne zvuči odveć inovativno i hrabro, pogotovo ako je ta ploča nakrcana nekima od njihovih najpoznatijih pjesama, ali Kandace Springs uspijeva iznenaditi i rezultat je, zapravo, izrazito pozitivan.
Kandace Springs, 31-ogodišnja R&B i soul pjevačica u Nashvillea u Tennesseeju ima ugovor s legendarnom jazz etiketom Blue Note na kojoj je objavila i svoj treći album u karijeri “The Women Who Raised Me”, a na kojem, osim sve oštrijeg skretanja u vode vokalnog jazza – kako samo ime ploče kaže – odaje počast pjevačicama koje su utjecale na njezino glazbeno sazrijevanje.
Čuli smo i na njezinim ranijim albumima pokoju obradu koja pripada toj kategoriji, na posljednjem albumu “Indigo” iz 2018., recimo “The First Time Ever I Saw Your Face” koju je napisao britanski pjevač Ewan MacColl, otac pokojne pop pjevačice Kirsty MacColl, ali i autor velikog hita u irskome folku, “Dirty Old Town”. MacColl je tu pjesmu napisao svojoj budućoj ženi Peggy Seeger (polusestri slavnog folk prvoborca Petea Seegera), ali svjetsku je slavu stekla tek kad je se dočepala Roberta Flack, kojoj Springs odaje počast i na novom albumu obradom njezinog još većeg hita “Killing Me Softly”.
Osim Flack, ovdje ćete pronaći izbor hitova svih “uobičajenih sumnjivica” vokalnoga jazza. Svakako se izdvaja Ella Fitzgerald čiju “Angel Eyes”, a s njom je izvodi i Norah Jones, još jedna od “žena koje su je odgojile”, kako sama kaže. Naravno, naći će se tu mjesta i za Ninu Simone koja je pjevala “I Put A Spell On You” (autor legendarni Screamin’ Jay Hawkins), a Springs ovu pjesmu pjeva preko klavirske linije “Mjesečeve sonate” Ludwiga Van Beethovena. Možda nije prva na svijetu kojoj je pala na pamet ovaj crossover, ali sumnjam da je rezultat ikad zvučao bolje, a tome doprinosi i gostujući saksofonist David Sanborn.
Album obiluje i mnogim drugim gostima osim Sanborna. Tu je i Avishai Cohen (trubač, a ne istoimeni basist) koji ukrašava dvije izvedbe: “I Can’t Make You Love Me” koju najčešće vežemo za verziju u Bonnie Raitt, te “Pearls” koja je, zanimljivo, jedina pjesma na albumu koju je i napisala žena, a to je, naravno, Sade Adu. Osim Cohena dva pojavljivanja ima i saksofonist Chris Potter i to na susjednim baladama, uvijek divnoj “Gentle Rain” te “Solitude”.
Album najbolje funkcionira kada se drži tog ujednačenoga gaza, pa neki moderniji momenti poput “X-Factor” u društvu flautistice Elena Pinderhughes suviše odudaraju da bi djelovali u korist cjeline. No, presudno oružje je uvijek skriveno u osjećajnim izvedbama same Kandace koja uvijek iznova nalazi način da doda vlastiti trag na neke od bezbroj puta izvedenih pjesama kao što je recimo i završna “Strange Fruit” koju je u povijest glazbe davno upisala još jedna neizbježna žena kad su u pitanju ovakve posvete, velika Billie Holiday.
Mogao je izbor pjesama na “The Women Who Raised Me” biti i nešto manje prvoloptaški, a i sam koncept ovakve ploče čini se previše puta iskušanim, no mora se priznati da je Springs na osnovu svojih izvedbi uspjela u stvaranju vanredne ploče unutar ovoga formata. U doba kada je uvijek nova glazba dostupna na svakom koraku, višestruko vraćanje slušatelja materijalu koji je u drugim verzijama čuo već bezbroj puta svjedoči o tome da se i u takvim okvirima može i danas postići više nego dobar rezultat.
Ocjena: 7/10
(Blue Note, 2020.)