Kandžija i Sassja priredili dostojanstven oproštaj od Gričevanja

Gričevanje je otišlo u povijest. Kandžija i Sassja su se pobrinuli za istinski glazbeni vatromet.

Kandžija i Gole žene na Gričevanju (Foto: Izidor Tačković)
Kandžija i Gole žene na Gričevanju (Foto: Izidor Tačković)

„Nema tuge ljudi. Muzika je ljudska potreba. Uvijek će se pronaći način. Uz Jelenu Rozgu i slične, uvijek će biti mjesta i za ovakve poput nas“, izjavio je u jednom trenutku Kandžija s pozornice na garaži Tuškanac kao svojevrsnu utjehu što je baš njega dopalo da nakon pet godina trajanja zatvori festival Gričevanje. I naravno da je jednim dijelom bio u pravu. No s druge strane jedan festival urbanog karaktera prestao je postojati, a za urbanu sredinu to je uvijek poraz.

Jest da je ovo posljednje izdanje Gričevanja dobrano po terminima ušlo u jesensku shemu klupskog života i da je besplatno nudilo nastupe izvođača koji bi inače svirali u klubovima, no ne treba gubiti iz vida taj pokušaj omasovljenje urbanog zvuka. Možda to jednom etabliranom TBF-u ne treba, no Kandžiji i Sassji koji su nastupili sinoć svakako je dobrodošlo, posebice kad se ispostavi da su napravili odličan tulum, kako je sinoć bilo.

Kandžija i Gole žene na Gričevanju (Foto: Izidor Tačković)
Kandžija i Gole žene na Gričevanju (Foto: Izidor Tačković)

Gričevanje je i prethodnih godina imalo sličan pozitivan pomak i kad su u pitanju primjerice domaće kantautorice Irena Žilić i Lovely Quinces, kao što je to bio i festival na kojem je po prvi put u Zagrebu beogradski Repetitor pred oko tisuću ljudi iskoristio svoj potencijal koji je na ovogodišnjem Inmusicu samo dodatno dobio na zamahu. Ima publike, ali mnogi ne prati u tolikoj mjeri klupska događanja, isto je i s tinejdžerima i njihovim džeparcima. A mi smo u krizi gotovo stalno. Uz to smo i mala zemlja. Pokazalo se i kud vodi ona floskula da kulturu treba prepustiti tržišnim uvjetima, jer smo se nemušto išli ugledati na puno veća organizirana tržišta na zapadu. U našem slučaju to je samo značilo da je, u ovom slučaju, glazba bila prepuštena vlasnicima klubova, a kao direktna posljedica dogodilo se omasovljenje folkoteka. Nekakvo malograđansko zgražavanje nad takvim uzročno-posljedičnom procesima često je vodilo u slijepe ulice u kojima se izvlačio još gori zaključak kako je narod, eto, seljački, pa niti ne zaslužuje bolje.

A stvar bi trebala biti više-manje jednostavna za shvatiti, jer ako određene institucije odluče prepustiti uzde kulture nekom drugome tko od svega mora imati računicu temeljem jedne večeri, logično je da se o nekom kvalitetnom izboru tu nema što pričati. Presporo kod nas ide i to ‘buđenje’ institucija, koje troše porezni novac, i prepoznavanje rocka kao kulture. Samo primjera radi treba navesti ljubljanski Kino Šiška, klub izvrsnog programa i izvrsnih uvjeta zbog kojeg je živnuo cijeli jedan ljubljanski kvart na periferiji, a isti taj grad godišnje u taj klub uloži oko milijuna eura. Koliko je Zagreb udaljen od takvog načina promišljanja, i što je najvažnije, djelovanja? Kod nas je tek u samom začetku prepoznavanje klupske ponude koja bi trebala dovesti i do klasifikacije klubova. Opstanak jednog Gričevanja u proteklih pet godina trebao je biti i signal određenim infrastrukturama da interesa javnosti za takve manifestacije i takvu glazbu itekako ima.

Sassja na Gričevanju (Foto: Izidor Tačković)
Sassja na Gričevanju (Foto: Izidor Tačković)

Gašenje pak šalje drugu poruku. A to je da ni nakon pet godina kvalitetnog programa za urbanu sredinu tako nešto nije bilo prepoznato tamo gdje je trebalo biti prepoznato. Stoga, da, u pravu je Kandžija, uvijek će biti potrebe za izvođačima kao što je on. Ali, halo! Ono što je Kandžija, Toxara i preteći bend Gole žene pokazao sinoć jest nešto što zaslužuje mainstream tretman, jer nema kod nas na ‘Jelena Rozga estradi’ ni tako dobre svirke, ni tako opakog smisla za humor, ni toliko važno izgovorenih istina. A to i jest najkatastrofalnije u svemu, to je taj balkanski mentalitet u kojem one najtalentiranije u naponu snage treba pustiti, jer će se oni i u ‘svom zapećku’ nekako već snaći.

Kandžija i društvo su sinoć rasturili. Poruka da ‘nema labavo’ šibala je već od početka s „Duge kandže“, vrhunci su bili izvedbe pjesama „Crkva“, „Mađarska“, „Donji Miholjac“, „HŽ“, „Mladi luk“, ali je bomba bila i nova „Kruva, masti i paprike“ kao ironično ismijavanje naših, kako gastro, tako i kulturnih dometa. A kad je jednosatno adrenalinsko veselje prošlo, Kandžija je za kraj servirao „Mali mržnja“ – ozbiljnu pjesmu o društvenom ponoru koji uništava one koje volimo nazivati ‘budućnošću Hrvatske’, tj. mladima. Da je ta pjesma na teškoj rotaciji na mnogim radio stanicama sigurno je da se mnogi ne bi frapirali, kao prije par dana, rezultatima istraživanja među školarcima o njihovom poimanju Endehazije, homoseksualnosti i spektra različitih oblika netrpeljivosti. Jedna „Mali mržnja“ sve objašnjava. Efektnije od mnogih disertacija na tu temu. Ta pjesma bi trebala biti sapun za ispiranje usta vječito nasmijanih voditelja, uglavnom, formatiranih radio postaja. Ali nije. Jer kulisa treba biti vesela, dok se iza nje mržnja širi poput korova.

Sassja na Gričevanju (Foto: Izidor Tačković)
Sassja na Gričevanju (Foto: Izidor Tačković)

Tuzlanka Sassja bila je odlična u kombinaciji u kojoj je trebalo zagrijati oko tisuću njih koji su došli unatoč najavama kiše te večeri. A kiša je pak poetski zalila grad par minuta nakon što je koncertni program bio završen, samo pojačavajući onaj stari slavenski žal za boljim vremenima onih koji su u natkrivenoj kupoli ostali na after partyju uz svima poznate domaće šlager evergrine kao podsjetnik na vremena kad se u glazbu itekako ulagalo.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X