Kandžija se priprema za izlazak novog albuma ‘Trostruki salto’ s promocijom koja će uključivati – tri salta. Prvi od njih predstavlja koncert u Vintageu koji će se održati 1. listopada, pa tim povodom razgovaramo o njegovoj glazbi i redateljskoj karijeri.
Izlazi ti novi album “Trostruki salto”, a sudeći po najavi čeka nas i trostruki rollout čiji “prvi salto” predstavlja svirka u Vintageu. Pretpostavljam da ćeš drugi i treći salto i dalje držati u tajnosti, pa nam barem reci što nas čeka na tom prvom.
Kandžija: Jedan intimni koncert i zagrijavanje za nov album. Sve skupa oko 2 sata izvedbe i jako se i veselim i želim sve koji dođu uključiti u priču albuma i prije nego što izađe, da kad izadje znaju da su i oni dio.
Prvi singl “Idemo po sreću” imali smo priliku čuti još prije godinu i pol uživo, također u Vintageu. Već tada dalo se naslutiti da je novi Kandžija jedan raspjevaniji Kandžija. Kako je došlo do te potrebe za pjevanjem?
Kandžija: Pa prirodno zapravo. Možda i godine a i način na koji hip hop komunicira danas. Nakon rada u raznim stvarima, i nekakvoj vlastitoj reviziji odlučio sam da ukoliko želim raditi glazbu i dalje, da to treba biti nova uloga jer ova mi više ne odgovara, ne stoji mi prirodno više. Repao sam dosta i htio sam i u glazbi i u tekstovima ići na druga mjesta, jer ova stara mjesta mi nisu bila izazov više, znao bi kad započnem nešto pisati, odmah i sredinu i kraj. Album je dosta drukčiji i od singlova ali ne mogu i ne želim biti kukavica i mislim da je to što autor mora riskirati. Isto tako i hip hop je danas nešto drugo nego što je bio prije. Tako da zapravo kao što sam prije se igrao s hip hopom, danas mogu sa pop glazbom – svim žanrovima. Nemam kome više bacati punchlineove na jedan samplirani loop, a danas ne želim raditi samo za ekipu, to je malo diskriminacija. Sve sam to već radio i mislim da ne komunicira isto više.
Čini mi se da je u tvojoj glazbi sve više izražen i stilski zaokret prema trapu. Kakvo je stanje na domaćoj trap sceni i ima li na njoj prostora za iskusnog padobranca poput tebe?
Ne znam i iskreno nema baš zaokreta prema trepu, preusko je to, ne zanima me žanr uopće više. Isto tako ne mislim praviti se da imam 18 godina i glumiti da sam u djiru s ikakvom scenom. A nisam ni stari reper, to je sigurno. Samo gledam da je suvremeno jer želim komunicirati u kodovima u kojima se svijet očitava danas. Koketira se sa puno žanrova, i sam hip hop je danas zapravo pop glazba – i to ne mislim na loš način, onako kako ljudi gledaju na pop u hrvatskoj, kao estrada i fast food glazba, već da pop glazba može biti i jako dobra i tako ju i sam gledam. Pop mjuza zapravo ima puno prostora za kreativnost. Može biti strašno blesava i zabavna, isto i mudra bez da pametuje, jer nije pretenciozna, i baš zato je dobro igralište i za veće stvari i u svakoj dobroj pop pjesmi zapravo ima nešto vrijedno. A kad ju slušamo, svi čujemo nešto svoje. Svi plešemo, i sve je lagano, bar se tako čini.
Mate Rimac, heroj ili zločinac?
Samo motiv u pjesmi, liku iz pjesme je i jedno i drugo, a mislim i mnogima. Oba pojma su često zapravo su i preslika. Kao motiv sam ga uzeo zato jer je jasno što predstavlja, svi imaju mišljenje o njemu, makar kao ni moj lik u pjesmi, čini mi se da ne znaju puno. Najbolje je kad ne znaš.
Sve više radiš u svojoj novoj struci kao režiser. Snimaš i dosta spotova, ne samo za sebe, već i kolegama poput, recimo, Elementala. Kako bi opisao svoj redateljski stil? Po čemu si drugačiji od drugih?
Nemam filmove koji su ljudi gledali pa je nezahvalno pričati o tome. Samo Elementalu sam, uz sebe, radio spotove, Srce moje sam jako zadovoljan kako izgleda na kraju. Realno tek gradim svoj redateljski stil. Sličan je onom u pjesmama, s tim da ne stvari ne izgledaju isto u pjesmi i na slici ali ide iz istog mjesta. Uz to imam i vjere u svoje autorstvo što nije mala stvar. Novo mi je idalje, što mi je daje nova iskustva i uzbudjenje kao i kad sam počinjao s glazbom. Svježa krv sam, bez obzira na godine.
Priča se već neko vrijeme da snimaš dokumentarni film o Satanu Panonskome, kako to napreduje?
Ne napreduje baš, stali smo na razvoju produkcije, dalje nismo prošli. Bit će drugih stvari.
Film, kazalište, spotovi… Koji od tih medija ti najbolje leži?
Glazba. A od navedenih film.
Misliš li da bi ti redateljska karijera u nekom trenutku mogla usporiti onu glazbenu?
To bi bilo lijepo, nek se svađaju malo. Zasad ne mogu ni reći da imam neku ludu redateljsku karijeru, već rekao bi potencijal prije. I to zahvaljujući autorstvu i pisanju priča i prije, u obliku pjesama. Volim pisati, snimati i shvaćam neke stvari i procese koliko god se razlikovali zapravo. Znam zamišljati i ostvariti to onda i sve sam hrabriji.
Kad će Lisinski?
Hvala što se sjećaš te izjave. Mi, bez lažne skromnosti, kao bend i izvođači smo spremni ali to nije dovoljno realno. Kad sam prije spomenuo komunikaciju koju glazba ima, to je najbitnije. Glazba nisu ljudi koje ju rade nego i oni koji je slušaju, to onda postaje svoj organizam, veći od nas. Kad to dvoje ide zajedno onda imamo igru koja može sve. Tako da čim publika bude spremna – idemo.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
