Karen O & Danger Mouse ‘Lux Prima’ – downbeat povratak art punkerice

U novu avanturu gospođa O ušla je pojačana producentskom superzvijezdom Danger Mouseom koji se u sličnim projektima već okušao, ponajprije u suradnji s Jamesom Mercerom iz The Shinsa zvanoj Broken Bells.

  • 14
    Shares
Karen O & Danger Mouse ‘Lux Prima’

Tamo negdje početkom tisućljeća, daleko najuzbudljivije novo ime u rock’n’rollu bio je art-punk trio Yeah Yeah Yeahs i njihova frontwomen Karen O. Prvijenac “Fever To Tell” bio je dovoljno opičen da povremeno zazvuči kao nešto što bi dvadesetak godina ranije radila banda otpadnika s njujorške no wave scene, Nick Zinner gitaru je svirao na tragu post-punk eksperimentiranja jednog Andyja Gilla ili Willa Sergeanta, dok je Karen i vizualno i glasom nastavljala liniju alter-rock heroina započetu još s Patti Smith ili Lydijom Lunch. Uslijedila su tri manje impresivna albuma, zbog čega su, barem u kreativnom smislu, sve više ostavljali dojam propuštene šanse.

‘Desete’ su proveli u hijatusu tijekom kojeg se glavna junakinja naše priče ukazivala tek povremeno, skoro sasvim promašenim “Crush Songs” i nešto probavljivijim soundtrackom za fantasy Spikea Jonzea “Where the Wild Things Are”. U novu avanturu gospođa O ulazi pojačana producentskom superzvijezdom Danger Mouseom koji se u sličnim projektima već okušao, ponajprije u suradnji s Jamesom Mercerom iz The Shinsa zvanoj Broken Bells.

Glazbeno, ovih devet pjesama zaista i možemo zvati avanturom pošto se nekadašnja punkerica u njima pretvorila u synth-pop croonericu, a plemenski ritmovi i prljavi garažni riffovi ustuknuli pred sofisticiranom paletom progamiranih beatova i retro klavijatura nalik downbeat sastavima tipa Moloko ili Zero 7. U najkomercijalnijim trenucima pomalo podsjeća i na zaboravljenu Lisu Stansfield, no takvih trenutaka na sreću ipak nema previše.

Priča kreće plesnom naslovnom pjesmom ‘uguranom’ između nekoliko džepnih synth simfonija nalik Vangelisu i Tangerine Dreamu, poslije čega se kompleksnija aranžersko-skladateljska rješenja do kraja ploče ravnomjerno nastavljaju izmjenjivati s onima bližima srednjim strujama. “Ministry” i “Drown” su predivni komadi glazbenog chillouta, “Turn the Light” ogledni primjerak kvalitetnog i inteligentnog popa kakav prolazi zadnjih godina, no zato “Woman” i “Leopard’s Tongue” djeluju poput moderniziranih, blago pomaknutih remakeova ranih radova Phila Spectora, a “Redeemer” više nego uspješno povezuje početke Yeah Yeah Yeahsa s aktualnim fascinacijama Karen O.

Za kraj vas očekuje i Twin Peaksovska “Reveries”, glazbeni ekvivalent tablete za smirenje, te outro “Nox Lumina” koji zatvara krug novom dozom ledeno hladnih synthova i gitara.

Ukratko, lijep album kao stvoren za slušanje u kasnim noćnim satima i konačan povratak u formu jedne od alter ikona ‘nultih’.

Ocjena: 8/10

(BMG, 2019.)

  • 14
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh