U novu avanturu gospođa O ušla je pojačana producentskom superzvijezdom Danger Mouseom koji se u sličnim projektima već okušao, ponajprije u suradnji s Jamesom Mercerom iz The Shinsa zvanoj Broken Bells.
Tamo negdje početkom tisućljeća, daleko najuzbudljivije novo ime u rock’n’rollu bio je art-punk trio Yeah Yeah Yeahs i njihova frontwomen Karen O. Prvijenac “Fever To Tell” bio je dovoljno opičen da povremeno zazvuči kao nešto što bi dvadesetak godina ranije radila banda otpadnika s njujorške no wave scene, Nick Zinner gitaru je svirao na tragu post-punk eksperimentiranja jednog Andyja Gilla ili Willa Sergeanta, dok je Karen i vizualno i glasom nastavljala liniju alter-rock heroina započetu još s Patti Smith ili Lydijom Lunch. Uslijedila su tri manje impresivna albuma, zbog čega su, barem u kreativnom smislu, sve više ostavljali dojam propuštene šanse.
‘Desete’ su proveli u hijatusu tijekom kojeg se glavna junakinja naše priče ukazivala tek povremeno, skoro sasvim promašenim “Crush Songs” i nešto probavljivijim soundtrackom za fantasy Spikea Jonzea “Where the Wild Things Are”. U novu avanturu gospođa O ulazi pojačana producentskom superzvijezdom Danger Mouseom koji se u sličnim projektima već okušao, ponajprije u suradnji s Jamesom Mercerom iz The Shinsa zvanoj Broken Bells.
Glazbeno, ovih devet pjesama zaista i možemo zvati avanturom pošto se nekadašnja punkerica u njima pretvorila u synth-pop croonericu, a plemenski ritmovi i prljavi garažni riffovi ustuknuli pred sofisticiranom paletom progamiranih beatova i retro klavijatura nalik downbeat sastavima tipa Moloko ili Zero 7. U najkomercijalnijim trenucima pomalo podsjeća i na zaboravljenu Lisu Stansfield, no takvih trenutaka na sreću ipak nema previše.
Priča kreće plesnom naslovnom pjesmom ‘uguranom’ između nekoliko džepnih synth simfonija nalik Vangelisu i Tangerine Dreamu, poslije čega se kompleksnija aranžersko-skladateljska rješenja do kraja ploče ravnomjerno nastavljaju izmjenjivati s onima bližima srednjim strujama. “Ministry” i “Drown” su predivni komadi glazbenog chillouta, “Turn the Light” ogledni primjerak kvalitetnog i inteligentnog popa kakav prolazi zadnjih godina, no zato “Woman” i “Leopard’s Tongue” djeluju poput moderniziranih, blago pomaknutih remakeova ranih radova Phila Spectora, a “Redeemer” više nego uspješno povezuje početke Yeah Yeah Yeahsa s aktualnim fascinacijama Karen O.
Za kraj vas očekuje i Twin Peaksovska “Reveries”, glazbeni ekvivalent tablete za smirenje, te outro “Nox Lumina” koji zatvara krug novom dozom ledeno hladnih synthova i gitara.
Ukratko, lijep album kao stvoren za slušanje u kasnim noćnim satima i konačan povratak u formu jedne od alter ikona ‘nultih’.
Ocjena: 8/10
(BMG, 2019.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
