Grupa Kazan, koja voli istaknuti da svira glazbu s ovih prostora po svom guštu i ćeifu, nastupit će u srijedu u zagrebačkom Vintage Industrialu. Iza sebe ima izuzetno kvalitetan debitantski album ‘Ružo’ koji je objavio Geenger Records, a o tome koji su se sve sastojci zamiješali u Kazanu razgovarali smo uoči koncerta s pjevačicom Dunjom Bahtijarević i flautisticom Tatjanom Bijelić.
Kako i kada je nastao Kazan?
Tatjana Bijelić: Kazan je nastajao dugo, kroz etno radionice koje su neki od nas pohađali. Tako se i upoznala ekipa iz prve postave. Nakon dugogodišnjeg zajedničkog sviranja u različitim bendovima Kazan se kao ideja stabilizirao 2013. godine- Shvatili smo da nam baš takav bend stilski i izražajno otvara nove mogućnosti. Kroz Kazan je s vremenom prošlo dosta glazbenika. U ovoj postavi smo od proljeća 2017.
Kako je došlo do imena Kazan?
Tatjana Bijelić: Nažalost ili na sreću kompromisom. Dugo smo brainstormali oko mogućeg imena, ispaljivali smo toliko prijedloga da je bilo teško raspoznati ozbiljne od zajebancije. Još pamtimo prijedlog VIS Voluharice (smijeh). Kazan na kraju je bilo jedino ime koje je, ‘ajde nekako, svima bilo prihvatljivo. Naknadno se iskristalizirala i neka simbolika. Kazan u kojemu se stapaju različiti utjecaji i stilovi.
Nijedna tradicija za nas nema prednost pred drugima, ali možda je posebno zanimljiv aspekt slobode.
Moram priznati da mi se jako sviđa ona vaša opaska „po guštu i ćeifu“ koja opisuje to što svirate. Time ste razbili puno barijera, no što vam je poseban gušt i ćeif?
Tatjana Bijelić: U tome se sigurno razlikujemo. Netko više voli nastupe, a nekome su gušt i ćeif probe na kojima radimo novi materijal. Sviramo ono što nam se svira na način koji nam odgovara. Gušt je svirati u bendu u kojemu ti se sviđa sve što sviraš. Nema presinga. Neki ne sviraju na nekim pjesmama jer im nisu legle. To je isto gušt.
Koliko je teško okupiti glazbenike sličnog razmišljanja u želji da se kvalitetno prodre u čari etno zvuka?
Dunja Bahtijarević: Teško je. I po raznolikosti scene vidi se da je bezbroj mogućih pristupa. Imamo sreću da se nas par godinama bavi etno glazbom pa smo se zajedničkim druženjem i muziciranjem našli. Različita razmišljanja znaju biti dobra stvar jer rezultiraju raznolikošću zvuka. Spojimo nespojivo. No ponekad je teško zadržati smjer, izbjeći totalni kaos.
Što držite za posebno tradicijsko blago, da ga tako nazovem, kad je riječ o glazbi s ovih prostora?
Dunja Bahtijarević: Kao što se vidi iz našeg repertoara, nijedna tradicija za nas nema prednost pred drugima, ali možda je posebno zanimljiv aspekt slobode. Konzervativni pristupi vide tradiciju kao skup pravila. Ne smije se ovo, ne smije se ono, a mora se ovako. No u tradicijskoj glazbi također postoji sloboda. Čuje se to na terenskim snimkama. Katkad je od regije do regije teško dokučiti gdje si izvođač može uzeti tu slobodu, i u tome je ljepota.
Koliko dugo je nastajao album „Ružo“, koje su bile najveće prepreke?
Tatjana Bijelić: Materijal je nastajao polako, otprilike pet godina, a snimanje albuma se razvuklo na godinu dana, što zbog zauzetosti studija, što zbog naših obaveza, što zbog bolesti. Prvotna ideja bila je da sve snimimo brzopotezno. Ali perfekcionizam je prevagnuo: na kraju ipak želiš da ti to što si snimio bude po guštu i ćeifu, da se ponovno poslužimo tom sintagmom, pa se odužilo dok nismo bili potpuno zadovoljni materijalom.
Može se reći da se imali i sreće s izdavačem. Čini se da Geenger Records nije previše dvojio treba li Vas objaviti ili ne?
Dunja Bahtijarević: Čini se da je stvarno bilo tako. Nije bilo puno pregovora. Mi smo odabrali njih, oni su odabrali nas. Drago nam je da iza nas stoji netko tko se u logistički dio posla razumije bolje od nas, a da nam istovremeno ne nameće neispunjive zahtjeve i neodradive obaveze.
Kako stojite s videografijom? Naime, nisam primijetio neki novi singl nakon onog za pjesmu „Ravno polje“. Na koncu koliko smatrate video spot važnim za vaš izričaj?
Dunja Bahtijarević: Novi spot je malo zapeo u realizaciji. Vizualni aspekt izričaja smatramo jako važnim, ali se možda svi skupa još nismo pronašli u tome. Sedam osobnosti, sedam ukusa. Bolje se slažemo u muzičkom smislu.
Kad sam već ranije spomenuo barijere i granice, kako Kazan prolazi izvan ovih naših granica? Ima li angažmana?
Dunja Bahtijarević: Svirali smo u Sloveniji, Srbiji i Mađarskoj. Svi su ti koncerti bili lijepi i odlično prihvaćeni. Posebno možemo istaknuti koncert u Metlici. Bio je na otvorenom, a cijelo vrijeme padala je kiša. Publike je bilo malo, pedesetak ljudi, svi pod kišobranima. Pred kraj koncerta počelo je pljuštati pa smo ih pozvali na pozornicu koja je bila velika i natkrivena. U tom trenutku nestalo je struje pa smo “Ravno polje” izveli akustično, u mraku, a publika je pjevala s nama. Struja se vratila u najboljem mogućem trenutku pjesme. To se ne zaboravlja.
Pitam iz razloga jer u Zagrebu postoji lijep interes općenito za world music izričaj, kakav je slučaj s ostatkom Hrvatske?
Tatjana Bijelić: To što smo ‘upali’ u etno ladicu nas često i udaljava od publike. Različita glazba je utjecala na nas pojedinačno u bendu i mislim da se to čuje i u našim aranžmanima. Svirali smo u raznim dijelovima Hrvatske i svugdje smo bili dobro primljeni. Nadamo se da će poziva za koncerte ubuduće biti i više.
Vintage Industrial je na redu u srijedu, tj.sutra, što pripremate i kakvi su vam koncertni planovi za poslije?
Tatjana Bijelić: U Vintage Industrialu ćemo zvučati najviše etno do sad. Pridružit će nam se Marko First koji će zvuk obogatiti različitim tradicijskim instrumentima. Na probama je zvučalo odlično. Dođite provjeriti.