Sa svojim četvrtim studijnskim albumom grupa Keane vratila se svojim korijenima i uspješno redefinirala vlastiti identitet. Strana zemlja? I da i ne.
Solidan broj imena koja su narasla do veličine redovnih headlinera festivala i u stanju su odraditi dvoranske turneje na dva kontinenta ove godine su podbacila s novim albumima. Podbacili su stoga jer su previše pokušavali biti netko drugi (biti Queen ove godine je izgleda poseban hype), a u međuvremenu su zaboravili tko su u glazbenom smislu. Stoga je album „Strangeland“ britanske po grupe Keane pravo osvježenje kad je riječ o gornjem domu svjetske produkcije upravo iz razloga što njeni članovi nisu umislili da su netko drugi i iznjedrili su jedan solidan i iskren Keane album.
Pjevač Tom Chaplin svakako je jedan od onih talentiranih i od prirode glasom ‘nagrađenih’ pjevača koji bi se mogao transformirati u bilo koga, no na svu sreću zna da je najbolji kad predstavlja samog sebe. Kalvarija s kokainskom ovisnošću je daleko iz njega i grupa diše punim plućima, ne samo u vokalno-interpretativnom smislu već i u kreativnom. Taj krucijalni element Keanea zbog kojeg oni nisu mljackavo-patetični isprdak (što su lako mogli postati u svakom trenutku svoje karijere i u što su se odavno pretvorili primjerice James Blunt i James Morrison), već pronicljivi pop bend jest odnos na relaciji Tom Chaplin – Tim Rice-Oxley dvojice glavnih kreativaca, ali i naglih i teških karaktera. Kad su Tim i Tom u redu, onda skladu Keanea nema premca.
„Strangeland“ je i tematski i emotivno vezan za „Hopes And Fears“, prvijenac Keanea koji ih je katapultirao u zvjezdane visine. Kao da je grupa još jednom krenula u istraživanje (i potvrđivanje) onoga s čim su se probili na početku u potrazi za esencijom tog magnetizma. Da ne bi bilo zabune, nije grupa pretjerano zalutala s „Under The Iron Sea“ na kojem su koketirali s nasljeđem U2-a da bi u jednom trenutku sve kasnije krenulo u čudnom smjeru obradom „She Sells Sanctuary“ The Culta kao prologom albuma „Perfect Symmetry“ na kojem se osjećao pritisak guranja na teren Coldplaya i želja za gitarama koje nisu u zvučnoj slici grupe. Ali „Hopes And Fears“ je ipak bila ta prva i najvažnija stepenica nakon koje su Keane eksplodirali u eteru iz ničega oslonjeni samo na svoje pjesme.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=5HrV_B0qrdY[/youtube]
Sa „Strangeland“ i u promotivnoj strategiji igraju na tu kartu, tj. promocije kao i da nema, rijetki intervjui i potpuni izostanak bilo kojeg oblika mesa za tabloide. Keane su postojani na sceni, ali se čine nevidljivima u svim ostalim segmenima. Ponovno su tu iz ničega. Valjda zato i uvodna „You Are Young“ kao da je poruka iz raja poslana od svevišnjeg kroz usta njegovog najbolje anđela pjevača. To je pop glazba po svim aranžmanskim kriterijima, ali duboko meditativna, otvorena za uranjanje u nju i opuštanje. Potpuna oslobođenost od svake vrste agresije, što ritma, što kontra-harmonije. Velika široka rijeka oko koje se u sumrak okupljaju vile i pjevaju svoje melodije koja dolaze od svukud i od nigdje.
Za službene singlove su do sada odabrani „Silenced By The Night“, „Disconnected“ i „Sovereign Light Cafe“, no s ovog ujednačenog i balansiranog albuma to su doslovce mogle biti bilo koje tri pjesme, jer iz svake probija dovoljna doza emotivnosti vrsno isprepletena s pijevnim refrenima. Ta ujednačenost je često opasna zamka i uglavnom najjači argument kritike za prozivanje takvog albuma dosadnim. Keane je i u tom smislu gurnuo „Strangeland“ na rub ponora. Još jedan filter za mjerenje vlastite kvalitete i odanosti slušateljske baze. Činjenica jest da na albumu ne postoji ciljani hit singl koji bi podigao cijeli hype, ali je osjetno da grupa tome nije ni težila, obzirom da su sami istaknuli kako se radi o sklopu intimnih glazbenih priča. A poznato je da spleen ne želi biti spektakl.
Osobno nikako se ne mogu osloboditi poredbe ovog albuma s novim „Battle Born“ The Killersa. Taj prilično razočaravajući uradak u odnosu na ono što je taj bend iz Las Vegasa bio na početku karijere, upravo u određenim trenucima odiše nedovoljno uvjerljivim pokušajima pjevača Brenadana Flowersa u fluidnom ispjevavanja emocija na način kao to radi Chaplin, u recimo „Silenced By The Night“ Keanea. Flower zvuči isfrabricirano, dok je Chaplin prirodan i na cilju je i prije nego je počela ta imaginarna utrkau mojoj glavi. Razlog tome je što Keane sa „Strangeland“ ne lutaju u strahu za svojom slavom, već su zauzeli stav da s vlasitog teritorija ne idu, jer oni koji ih vole rado će im ‘sami doći u goste’, čak i kad se ćini da je to strana zemlja. Nisu se nimalo prevarili.
Ocjena: 8/10
(Universal Music, 2012.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
