Kel Assouf ‘Black Tenere’ – moderniji zvuci pustinje

Iako bi im se ime s tuareškog jezika tamašeka moglo prevesti kao “Nostalgični”, glazba Kel Assoufa zapravo ostavlja manje nostalgičan dojam nego ona bendova kao što su Tinariwen i Tamikrest, čije pjesme prema njihovim vlastitim riječima mnogo duguju klasičnom rocku Dire Straitsa, Boba Marleyja ili Pink Floyda.

  • 48
    Shares
Kel Assouf “Black Tenere”

Izdavačka kuća koji odličnim odabirom izvođača čiju glazbu objavljuje žanr world musica održava uvijek atraktivnim, Glitterbeat Records, nastavlja izvanredan niz ovogodišnjig izdanja nakon što je u siječnju predstavila fantastičan album sedamdesetpetogodišnjeg pakistanskog pjevača Ustada Saamija “God Is Not A Terrosrist” i to prošli tjedan izbačenom pločom “Black Tenere” trija Kel Assouf. Već po samom imenu jasno je kako je riječ o još jednom izdanju koje korijene vuče s afričkog kontinenta i Sahare, područja s kojeg je Glitterbeat izvukao neke od svojih najslavnijih imena poput tuareškog benda Tamikrest i brojnih drugih.

I Kel Assouf predvodi jedan Tuareg, točnije gitarist i autor pjesama Anana Harouna iz Nigera, domovine još jednog slavnog desert blues izvođača, Bombina. Anana je stacioiran u Belgiji, a bend uz njega još čine i klavijaturist Sofyann Ben Youssef te bubnjar Olivier Penu. Iako bi im se ime s tuareškog jezika tamašeka moglo prevesti kao “Nostalgični” (Assouf je pustinjska inačica srodnih pojmova kao što su blues u Americi ili saudade u Portugalu), njihova glazba zapravo ostavlja manje nostalgičan dojam nego ona bendova kao što su Tinariwen i Tamikrest, čije pjesme prema njihovim vlastitim riječima mnogo duguju klasičnom rocku Dire Straitsa, Boba Marleyja ili Pink Floyda.

Naravno, sličnih se utjecaja može naći i kod Kel Assoufa, premda njihov izričaj djeluje svježje i modernije od onoga gore spomenutih. Zasluge za to djelomično se mogu pripisati spremnošću Haroune i ekipe da eksperimentiraju i s elektronikom, a zvuk im dodatno od ostalih predstavnika odvaja i Ben Youssefovo fantastično baratanje tipkama koje kvalitetu podiže na neku novu razinu na više od jedne pjesme albuma. Klavijaturist osim toga potpisuje i produkciju izdanja koja je također za svaku pohvalu.

Ploču otvara najavni singl “Fransa” rifom koji se može tumačiti kao spajanje afričkog desert bluesa s kalifornijskim desert rockom, a sve ono što slijedi je također atraktivno kombiniranje elemenata tradicionalne glazbe Kel Tamasheka (kako Tuarezi više vole da ih se zove) poput ritma održavanog pljeskom dlanovima i call and response pjevanja sa suvremenijim tekovinama rock and rolla zapadnoga svijeta. Bit će tu i žešćih uboda poput razornih udaraca po bubnjevima na “Tenere”, postupnog građenja atmosfere kao u narednoj “Aloychan”, ali i meditativnijih izleta poput “Tamatant” koja djeluje poput svojevrsnog duhovnog pročišćenja glasom i gitarom, bez čvrstog ritma koji čini okosnicu ostatka albuma.

“Black Tenere” ujedno je dodatni dokaz bogatstva tuareške glazbene tradicije izvan granica domovina ovog nomadskog naroda, kao i protuargument tezi da sva njihova glazba zvuči jednako. Budući da su izvođači poput Tinariwena, Tamikresta i Bombina stari znanci domaće publike, svakako treba dodati i Kel Assouf na listu poželjnih saharskih susreta na nekoj od naših pozornica u skorijoj budućnosti.

Ocjena: 8/10

(Gltterbeat, 2019.)

  • 48
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X