Američki gitarist i blues rock glazbenik Kenny Wayne Shepherd u petak, 11. srpnja nastupio je pred ispunjenim Theaterfabrikom u Münchenu. Bio je to povratak u grad koji ga vjerno prati već desetljećima, a publika je i ovaj put dobila ono zbog čega dolazi – čistu energiju, moćan zvuk i vrhunsku svirku.

Kenny Wayne Shepherd otvorio je koncert snažno, bez uvoda, direktno u svoj prepoznatljivi gitarski izričaj. Njegova izvedba bila je tehnički besprijekorna, ali istovremeno nabijena emocijama. Publika je posebno burno reagirala na izvedbe pjesama “Blue on Black”, “Deja Voodoo” i “Born with a Broken Heart”, koje su tijekom godina postale njegovi zaštitni amblemi. U intimnijem dijelu koncerta istaknula se izvedba “While We Cry”, gotovo deset minuta čiste glazbene ekspresije bez suvišnih riječi. Dvoranom se proširio mir, a svaki ton nosio je emociju koja se osjećala i bez riječi.
Kenny Wayne Shepherd ne koristi pirotehniku, lasere ni efekte. Njegov je nastup sirov, ogoljen i precizan. Sve što nudi jesu on, njegov bend i glazba. I upravo zato funkcionira. Bez velikih najava i bez posebnih govora između pjesama, Shepherd je publiku vodio kroz svoj repertoar s lakoćom i samopouzdanjem glazbenika koji zna tko je i zašto je tu.

U Theaterfabriku se okupila publika različitih generacija. Od starijih fanova koji prate njegov rad još od 90-ih, do mlađih zaljubljenika u gitarističku glazbu. Bilo je jasno da su svi prisutni znali kamo dolaze i što žele čuti a to su i dobili. Nije bilo eksperimentiranja, sve je bilo usmjereno na ono što Shepherd najbolje radi: blues rock bez kompromisa.
Prateći bend bio je u potpunosti usklađen i nenametljiv – ostavljajući prostor Shepherdovoj gitari, ali i pokazujući sviračku zrelost svakog člana. Svaki segment bio je precizno izveden, bez greške. Zvuk u dvorani bio je iznimno dobro balansiran, što je dodatno pridonijelo dojmu čvrstog, kompaktnog koncerta.

Poseban ton večeri dao je gostujući nastup Bobbyja Rusha, blues veterana i dobitnika Grammyja koji se pojavio kao gost iznenađenja. S više od 60 godina karijere, Rush je donio vlastiti prepoznatljivi stil, mješavinu bluesa, soula i scenskog šarma. Njegova interakcija s publikom bila je neposredna i topla, a nekoliko zajedničkih trenutaka s Shepherdom podiglo je dodatno atmosferu.
Koncert je trajao nešto više od sat i pol, bez predgrupe i bez spektakularne završnice, ako se “Voodoo Chile” ne računa kao spektakularna završnica. Upravo u toj Hendrixovoj posveti Shepherd je pokazao sav raspon svog instrumentalnog repertoara. Na kraju je jednostavno zahvalio publici i napustio pozornicu ali nije ostavio dojam nedorečenosti. Naprotiv, činilo se kao da je rekao sve što treba i to glazbom.
Bio sam i na boljim koncertima, ali ovdje sam dobio točno ono što sam i platio. Ni više ni manje. Možda sam, naviknut na veće emocionalne amplitude, imao i veća očekivanja. No kada se dojmovi slegnu, osjećaj ostaje jasan: ovo je bilo to. Pristojno, koncentrirano, čisto. Koncert jednog majstora koji zna svoju publiku i svoj zanat.