Listopad 2021. bit će upamćen što su na hrvatskom i regionalnom pop nebu zasjala dva antologijska albuma: ‘Početak i kraj’ grupe Rebel Star i ‘Southbound’ Kensingtona Lime. Kensington Lima alias Josip Radić s prijateljima već drugi album izdaje u listopadu, vjerojatno zato da mu se pjesme dovoljno isunčaju te godine te da zbog toga zvuče optimistično, toplo i komunikativno.
“Početak i kraj” i “Southbound” su dvije strane pop zlatnika koji si mašu s različitih obala Atlantika: Rebel Star je više uronjen u američku rock tradiciju, dok je “Southbound” inficiran velikanima iz Britanije: Netko tko ništa ne zna o njemu i tko prvi put čuje album “Southbound” Josipa Radića alias Kensingtona Lime, mogao bi postaviti pitanje: “kako je moguće da su jednom izvođaču pjesme pisali Paul McCartney, Graham Nash i Elton John?”
“Southbound” je hrvatski proizvod na engleskom jeziku koji simpatičnim Radićevim pomalo unjkavim glasom na najbolji mogući način moli stručni žiri s natječaja International HDS ZAMP – govorim o onom natječaju koji je Gibonniju omogućio da album “20th Century Man” promovira u inozemstvu, odnosno grupi The Strange da slično čini s albumom “Echo Chamber”. “Southbound” baštini univerzalni pop izričaj, prepoznat svugdje u svijetu. Kao i prvi album Kensingtona Lime “May”, album “Southbound” je uronjen u šezdesete i sedamdesete godine dvadesetog stoljeća s naglaskom na britanske autore.
Radić se sa svojim uzorima ne natječe, ali ih dostiže, u smislu da je melodije i aranžmane “Southbounda” lako zamijeniti s nekim razvikanijim albumom. To je album ravnoteže, sjajni, živahni pop singlovi, koji nikad neće biti hitovi jer živimo u surovom, okrutnom i nepravednom svijetu, kao što su “Dolly”, “How to Write a Song” ili “Cheer up Old Bugger”, ravnoteža su sjetnim atmosferičnim grande baladama kao što su “Tomorrow”, “Art of Loneliness”, “Late Night Radio Host” ili “Fading Sun”.
Potonja je kandidat za progresivnu rock pjesmu godine, potpisnika ovih redova je podsjetila da postoje fine gljive koje otvaraju horizonte, a nisu šampinjoni. Vickaste opaske na stranu, riječ je o inženjerski posloženom zidu zvuka koji unatoč lelujavim akcentima stoji prozračan poput Eiffelovog tornja. Stiče se dojam da gostujući klavijaturist Toni Starešinić uopće nije svirao, nego je s Radićem i ekipom sjeo i pozvao duha Ricka Wrighta pomoću čaše i slova, a dobri duh iz Pink Floyda je podario solažu i nestao tamo kamo već duhovi odlaze.
Tibor Karamehmedović iz grupe Silente je pak je uveličao “Late Night Radio Host”. Ako ste očekivali Tiborovo lomljenje suglasnika o stijene kraj uzburkanog mora – grdno ste se prevarili, ovo je nešto sasvim drugo – beskrajno suptilna suradnja dvojice zaljubljenika u kvalitetnu pop muziku koji jednako takvu muziku stvaraju. Iako se potpisniku ovih redaka strpljenje oko albuma grupa Silente ponešto smanjilo, ne bi bilo nepravedno da i Karamehmedovići i prijatelji zablistaju nekom svojom varijantom raspjevanog popa. Ništa manje loši nisu ni ostali muzičari, ova zvučna kuća “Southbound” je dovoljno velika da ih primi sve i da se svi osjećaju kao doma i da sviraju kao da sviraju svoju omiljenu pjesmu. Glavna zvijezda je Josip Radić, za kojeg je samo pitanje dana kako će biti prepoznat kao sjajan pop-autor.
Ovo je velik album, suncem okupan i izdan na oktobarski vreo dan.
Ocjena: 10/10
(Samizdat, 2021.)