Za početak, isprike starom Nicku Kentu što sam mu popalio naslov pedesetak tisuća riječi dugog teksta kojim je sredinom sedamdesetih razotkrio što se dogodilo s izgubljenim genijem Brianom Wilsonom. Josip Radić se, srećom, nije sretao s problemima koji su lidera Beach Boysa koštali razuma, ali puno toga što smo u četvrtak imali prilike čuti i doživjeti u Vintage Industrial Baru prožimao je onaj osjećaj završetka ljeta, trenutka u kojem kišni oblaci s plaža otjeraju i najupornije, pozatvaraju omiljene vam birtije i lansiraju vas natrag u stvaran život.
Josip Radić, ako je suditi po pjesmama koje potpisuje kao Kensington Lima, je tip rođen u krivo vrijeme i na krivom mjestu pošto iz svakog njegovog tona izbija ljubav prema Beatlesima, Beach Boysima, Eaglesima, starom rock’n’rollu, ali i americani i folku koji su trajno zarobili duše autora u rasponu od Boba Dylana i Grama Parsona do The Byrdsa i Neila Younga. Njegovi tekstovi također kao da zazivaju neka ljepša, jednostavnija vremena, bilo da sanjari o Memphisu ili se prisjeća ‘Jenny s gornjeg kata’.
S obzirom da im je ovo, kako su i sami zaključili na pozornici, tek četvrti koncert, klub je bio više nego zadovoljavajuće popunjen, a među okupljenima se našlo i dosta onih koji su dobar dio nastupa pjevali zajedno s Kensingtonima. Set-listom su očekivano dominirale stvari s albuma prvijenca “May” uz poneku novu poput izvrsnog singla “The Art Of Loneliness” i par vrhunski odsviranih covera. To u prijevodu znači da smo tijekom devedesetak minuta slušali niz lijepih, razoružavajuće emotivnih balada među kojima najjače pogađaju “Long Summer Short” i “One Day”. U njima je Radiću svojim glasom najviše asistirala Lovorka Sršen, čiji samostalni debi također možemo uskoro (po prikazanom u Vintageu i nestrpljivo) očekivati. U tim skladbama povremeno su me podsjetili i na neke od najvažnijih muško-ženskih vokalnih tandema kao što su Gram Parsons i Emmylou Harris ili njihovi ‘nasljednici’ poput Chrisa i Carle iz Walkaboutsa.
Istini za volju, kada bi takvih laganica nanizali četiri ili pet zaredom, koncert je postajao malo monoton iako su se na pravi put uspješno vraćali brutalno usviranim instrumentalnim dijelovima ili bržim indie rock/power popom “Spend the Winter Here” i “Jenny From Upstairs”. Spomenutim pjesmama, kao i recimo završnicom “Long Summer Shorta”, na našoj bi sceni mogli zauzeti pozicije koje su izmakle jednim Orange Stripsima.
Dobili smo i kratak uvid u Josipovu listu uzora, bilo kroz ubačene citate Beach Boysa i Eltona Johna ili obrada “All Your Favorite Bands” Dawesa i Springsteenove “Glory Days”. Ovu drugu odradili su tako da bi ponosnima učinili i E Street Band iako u toj izvedbi nisam pretjerano uživao pošto smatram da je riječ o jednoj od najslabijih pjesama u kompletnom opusu velikog The Bossa. Između njih se ugurala i autorska “It Was Better In the Days of the Cassette”, bazirana na odavno istrošenom i bezbroj puta iskorištenom riffu, no mjestimična poskliznuća ipak ne mogu pokvariti dobar dojam ne samo ovog koncerta, već i svega što je Josip Radić dosad napravio, kako s Kensington Lima tako i kao polovica Valentina Boškovića.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
