Australska grupa Tame Impala je u srijedu koncertom u Areni potvrdila status jedne od najzanimljivijih glazbenih atrakcija današnjice.
Nakon dva uzastopna koncertna dana u Areni u Puli ne može se uteći svojevrsnom festivalskom dojmu. Započelo je s Arctic Monkeys u utorak, a kulminiralo s Tame Impala dan kasnije. Usporedba se tu neminovno nameće, posebno nakon što je Kevin Parker, alfa i omega Tame Impale, ispalio nezamislivu glupost sinoć, onakvu kakvu ni autor ovih redaka s debelom koncertnom praksom nije u životu čuo da je itko rekao na pozornici.
„Tko je bolji? Artic Monkeys ili mi?“ – lupio je tako Parker pred punom Arenom i, što bi naš narod rekao, ostao živ. „Ne smiješ izvaliti tu glupost, ne smiješ izvalit tu glupost, ponavljao sam sebi danas. I ipak sam je izvalio!“, rekao je potom Parker. Vrag će ga znati što mu se vrzmalo u glavi i kakvo ga je rivalstvo spopalo. Možda činjenica da su Arctic Monkeys rasprodali Arenu mjesecima unaprijed, a Tame Impala nisu, iako u usporedbi posjećenosti i jedne i druge večeri nije nedostajalo puno posjetitelja u srijedu pa da i Australci rasprodaju.
Dva spektakla, svaki na svoj način, no Tame Impala je tu produkcijski potukla Monkeysa, jer bio je to savršeno usklađeni audio vizualni show, onakav kakav je hrvatska publika primjerica vidjela u Domu sportova na posljednjem gigu The Chemical Brothersa. Dakle, nema protraćene sekunde u kojoj zvuk i slika nisu bili usklađeni. Ako ćemo i o minutaži, i tu se Tame Impala pokazala darežljivije ruke. Monkeysi su s bisom stali u sat i pol, a Parkeru i bendu je falilo par minuta pa da zaokruže dvosatni koncert. Je li Parker imao svoje jatake dan prije, teško je reći, no postavio je on svoje ludo pitanje publici nakon sat i četrdeset minuta od početka koncerta, dakle nakon što je za punih deset minuta nadmašio Turnerov bend u boravku na daskama koje život znače.
Hajmo dalje, dok su Arctic Monkeys odavali dojam da ‘na random’ šibaju kroz svoju karijeru (itekako dobro odsvirano, da slučajno tu ne bi bilo zabune) u traženju puta prema novom albumu, Tame Impala su pokazali da posjeduju točnu koncepciju i viziju, te ponudili daleko bolje strukturirani show. Naravno da je Parker također ‘šarao’ po najboljim momentima karijere, ali efekt je bio daleko bolji. Sve je posjedovalo svoju glavu i rep, čak i pauze između nekih pjesama su bile osmišljene minijature elektronike i vizualnih efekata.
Ali i pored toga, u drugom dijelu koncerta, posebno njegovoj završnici sve više se činilo da uzde čvrstog scenarija popuštaju. Parker je bio empatično-simpatični lik koji je pitao publiku pije li dovoljno vode u ludoj vrućoj pulskoj noći, te općenito se trudio ostvariti verbalnu komunikaciju u koju je odlično pleo i glazbene momente, bilo da se radilo o gitarskim solima ili komično minijaturnim obradama tuđih pjesama. Alex Turner prethodne večeri nije imao te porive. Dojam je kako je Pula za Arctic Monkeys bila samo još jedna stanica na turneji, dok je za Tame Impalu to bilo nešto posebno. Ukratko i ugrubo; Turner nas je došao odraditi, Parker je došao pobijediti.
Glazbeno pak, Arctic Monkeys su došli nadmeno braniti rock na glasu kao najbolji britanski rock bend, dakle ‘tradiciju’. Tame Impala su pak jača priča sadašnjosti, time i budućnosti. Rijetko tko je od današnjih glazbenika toliko odvažan i istovremeno uspješan globalno kao Kevin Parker koji, usuđujem se reći, ima muda odvesti ‘stari rock negdje drugdje’ i oplemeniti to ‘nešto drugo’, posijati sjeme psihodelije tamo gdje se dotad mislilo da se ne može. Kevin Parker je najbolji učenik psihodeličnog nasljeđa The Beach Boysa i The Beatlesa, ali i glazbenik koji jako voli elektroniku. Pa sad, na boljem partyju od koncerta Tame Impale je teško biti, a da niste ni svjesni koliko ste opakog sviračkog rocka dobili u jednom sasvim drugom ruhu, u možda najmodernijem i najšminkerskijem pop ruhu. I da, još jedan mali detalj, danas postoji jako puno Arctic Monkeys cover bendova s jedne strane, a s druge jako puno autorskih bendova i izvođača inspiriranih Tame Impalom. To isto dovoljno govori za sebe.
Za one koji se pitaju kako je konkretno protekao nastup, vjerojatno znaju da je riječ o zakašnjeloj turneji „The Slow Rush“ albuma iz 2020. godine, koja je u međuvremenu obogaćena i detaljem sprdnje s farmaceutsom industrijom, jer sve prati agilna kampanja reklamiranja tzv. Rushium pilula koje su timovi u doktorskim kutama dijelili prije nastupa kao neki mistični ecstasy, a ‘doktorica’ na samom početku koncerta u video jinglu savjetovala njeno konzumiranje. Taman prije nego li krene uvodna „One More Year“ kako bi prisutni grupno ‘sabili osjećaj protoka vremena’ do posljednje „One More Hour“.
Spori uzlet s istog albuma nastavio se s drugom po redu „Borderline“, a zatim i s „Nangs“ s prethodnog albuma „Currents“. Prvi ulet u jače gitarski obojanu psihodeliju je započeo s „Mind Mischief“ s albuma „Lonerism“, ali su Tame Impala nastavili ‘držati uzde’ u recentnom zvuku podastirući potom „Breathe Deeper“ i „Posthumous Forgiveness“ da bi zatim neočekivano bacili hard rock bombu „Elephant“ u Arenu kojom su šarali laseri, dokazujući da još od 2012. imaju jednu od najboljih hard rock pjesama novijeg datuma u cijelom hard rock univerzumu.
Taj osjećaj neočekivanog rock spektakla usred pop giga cementirali su s „Apocalypse Dreams“ s „Lonerisma“, iako su između smjestili „Love/Paranoia“ s „Currentsa“. Ali se ta igra nastavila. Općenito je bio moćan taj središnji dio naizmjeničnog pretapanja pjesama s albuma „Currents“ i „Lonerism“ – disco pop vs psihodelični rock.
Dok je „Let It Happen“ bila u funkciji disco-dizalice, naredna „Feels Like We Only Go Backwards“ je nosila himnično poput neke nove „Strawberry Fields Forever“. Na „Lost In Yesterday“ više nije bilo skeptika u Areni. Svi su jeli Parkeru iz ruke, koji je kao odgovor na svoje pitanje tko je bio bolji dobio zaglušujuće ovacije, na što je rekao: „Malo je koncerata na kojima su me ovako zaboljele uši od glasnoće publike“, jer to sinoć je upravo bio takav koncert.
No ni Tame Impala nisu ostali dužni publici koju su potom rasturali snažnim i vibrantnim akcentima pjesme „Eventualy“ koji su udarali u noge i trbuh, dok je „Runway Houses City Clouds“ bio audio-vizualno tripoidno putovanje bez premca. Službeni dio zatvorila je „New Person, Same Old Mistakes“, dok je bis pripadao pjesmama „The Less I Know the Better“ i „One More Hour“, te vidno oduševljenim Parkerom koji je poručio da ga se svakako može zvati opet i da će se Tame Impala rado odazvati.
Bilo bi šteta to ne iskoristiti. Jer za ono za što se par sati prije šuškalo da će biti hipstersko prenemaganje pretvorilo se u jedan od najboljih koncerata ovog ljeta.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
