Keyon Harrold Quintet nastupio je u Kinu SC-a na pretposljednjoj večeri ovogodišnjeg 15. Zagreb Jazz Festivala.
„Jeste li poslušali moj novi album ‘Foreverland’?“, pitao je Keyon Harrold u jednom trenutku publiku sinoć na koncertu u dvorani kina Studentskog centra. Neko sporadično „Yes“ i tu i tamo nešto što bi se moglo definirati kao žamor govorilo je u prilog tome da je zagrebačka publika slabo spremila domaću zadaću. Da ne ispadne da svisoka špotam, nisam ga ni ja poslušao prije koncerta.
Nije da je ovogodišnji Grammyjev laureat neka iznimka u mojoj praksi jer prečesto se događalo da jazz albumi znaju dosta odskočiti od onog što se izvede na koncertima, jer jazz je takvo putovanja i moje skromno mišljenje je da su dobri jazz koncerti neočekivana putovanja i da se za njih ne možete toliko unaprijed pripremiti upravo zbog tog čimbenika neočekivanosti.
No „Foreverlanda“ sam se uhvatio jutros upravo zbog neočekivane vožnje koju je Harrold priredio sa svojim sekstetom (iako je najavljen kvintet) na pretposljednjem koncertu ovogodišnjeg Zagreb Jazz Festivala. Inače, ovaj trubač koji je svojim instrumentom ‘glumio’ trubu Milesa Davisa u filmu “Miles Ahead” Dona Cheadlea iz 2015. godine apsolutni je miljenik renomiranog jazz tiska koji često u njemu vidi novog Milesa. Nakon premijernog zagrebačkog koncerta skoro da potpuno mogu shvatiti njihovu opčinjenost u toj tezi. Naime, Harrold s Milesom dijeli nesputanu zagledanost u glazbeni horizont koji ne poznaje stilske granice. To je glavni narativ, jer isto kako je Miles eksperimentirao u proširenju granica jazza istovremeno se ne libeći interpretirati i tadašnji moderni pop zvuk, tako i Harrold kroji svoju vizuru kojih pola stoljeća kasnije. Nije on trubač koji skida Milesove fraze, već ima sličan način glazbenog promišljanja, osim što je vraški dobar trubač.
Utoliko je i njegov koncert izlazio iz brojnih gabarita jazz koncerta. Skladbe su spajane frazama bez pauza. Sve se prelijevalo i pretakalo iz jednog u drugi ugođaj uvijek s nekom zvučnom sponom, bilo da je glavnu riječ vodila truba, električna gitara ili klavir. Keyon kao da je cijelo vrijeme tražio neku meditativnu točku u kojoj će se susresti s publikom u eteru zvukova. Kao da je tražio neki zajednički „ommm“. Kao da je i sam koncert nešto što se tu na licu mjesta ad hoc treba tek uštimati i izgraditi.
Započelo je sve kao instrumentalni jazz koncert kvinteta sa skladbama „Abandoned Heart“ i „Grounded“, da bi po izlasku pjevačice Malaye sve ušlo u eterični soul narativ u kojem je i Harrold gotovo više pjevao nego što je svirao svoj instrument. „Find Your Piece“, uvodna skladba s albuma, nosila je otklon nakon kojeg je bilo očito da to neće biti „samo još jedan jazz koncert u nizu“. Sastav nas je uveo u baršunasti moderni američki pop zvuk – onaj koji počesto možemo čuti na streaming servisima, a daleko manje uživo, pa se i u tom pogledu JAZZG pokazao avangardnim okupljalištem koji u svom okrilju ima i takve adute koji od tradicije kroje neke sasvim nove vizure. Možda smo na početku očekivali homage zvuku glasovitih njujorških podrumskih jazz klubova, ali Keyon Harrold i društvo su nas uveli u ozračje koje bi se prije moglo pripisati penthouse ugođaju intelektualne glazbene elite „zatočene“ u terapeutskoj ružičastoj viziji „Zauvijekzemlje“ Keyona Harrolda.
Taj njegov „Foreverland“ i jest svojevrsna terapija – sigurna soba u kojoj se traži dubinski unutarnji mir, jer svuda oko nas je tempirana bomba kaosa. „Problemi mogu doći iz obitelji, s ulice, od vlade… Puno toga vam može unijeti nemir“, govorio je sinoć Harrald; „Zato trebate u dubini duše pronaći sidro mira za te trenutke koji mogu doći“. Kako je koncert tekao tako je i vođa sastava sve više ulazio i u svoju životnu priču koja se ticala razvoda braka i krađe njegovog kompletnog rada iz prtljažnika auta tijekom tog mučnog obiteljskog perioda kada je kao kompozitor i glazbenik u potpunosti ostao bez svoje arhive. No i tako u potpunosti lišen materijalnog segmenta svog rada, melodije koje su mu ostale u glavi dovele su ga do albuma koji je nominiran za Grammy.
Vodio je na taj „svako zlo za neko dobro“ način ostatak koncerta kroz „Don’t Lie“, „Stay This Way“ i zaključno s „Beautiful Day“ uz sve raspjevaniju Malayu i sineastičnu glazbenu auru ostavljajući nam za zaključak milesovsku dilemu je li taj koncert bio budućnost jazza ili budućnost popa.
“Foreverland” mi je i dalje na repeatu i samo mi produbljuje tu dilemu, ali nekako smirujuće, kao da me istovremeno pita: “Gdje su vrata tvog unutrašnjeg mira?”
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
