Keziah Jones u Londonu – na prvoj stanici bijega

Ponekad se totalna katastrofa u djeliću sekunde preobrati u odličan ishod. Hladna noć u Londonu mogla je biti katastrofa, a rezultirala je razgovorom s fantastičnim glazbenikom…

  • 1
    Share
Keziah Jones (Foto: Vincent Thomas)

“Saluting the black president” bio je naslov koncerta koji se održao prošli mjesec dvije večeri za redom, prvo u Parizu, a zatim, dan kasnije u Londonu. Koncert posvećen nigerijskom glazbeniku Fela Kutiju– rodonačelniku afrobeata, borcu za ljudska prava i političkom disidentu okupio je glazbenu kremu s bubnjarima, Creamovim Ginger Bakerom i Tonyjem Allenom, živućom legendom i dugogodišnjim suradnikom Fele Kutija na čelu. Kako me već ranije privukla Felova životna priča, uprizorena i na Broadwayu, odluka za koncert bila je laka, pogotovo uz činjenicu da je među okupljenim glazbenicima na ovoj tribute večeri bio i Keziah Jones.

U živom sjećanju na raniji posjet Londonu 1999. godine, ostao mi je jedan mali plakat iz podzemne željeznice na kojem je bila najava koncrta Discipline Kitshcme. Na taj koncert nisam mogla otići jer je datum bio prošao u trenutku kad sam zapazila plakat. Njihova pjesma “Queueing” bila mi je u mislima kad sam stigla do mjesta gdje se održavao koncert te večeri, bilo ga je relativno lako naći jer je red za ulazak u dvoranu bio dug oko 40 metara, smotan iza ugla poprilično velike zgrade. Nije me iznenadio red, ali činjenica da će trakavica trajati preko dva sata – malo jest. “Saluting the black president” bio je rasprodan, pa sam zajedno s tridesetak kjuera bez karte stala u gužvicu nasuprot ‘zmiji’ koju su sačinjavali ljudi s ulaznicama. Nakon gotovo tri sata, i kad je koncert već debelo počeo, organizatori su odlučili pripustiti i “moju”, upornu gomilicu u klub iz kojeg su kuljali rokersko-afrički ritmovi i pulsirajuća vrućina, govoreći u prilog neklimatizirane, uzavrelene atmosfere. Bližilo se jedanaest sati navečer, nervoza jednog jedinog redara polako je probijala šavove njegova galantnog British Englisha. Ljudi su već počeli kapati van iz kluba, dok su novi (s ulaznicama) i dalje pristizali, a meni, ne samo da mi je već postalo zabavno visiti na tim vratima i proučavati publiku već mi se odvajanje od gotovo 250 kuna za pola koncerta činilo sve besmislenije. Niti jednom u ta tri sata nije mi palo na pamet pokušati potkupiti tog redara, vjerojatno greška, a možda i dobar osjećaj da nešto što je normalno na Kontinentu, na Otoku ne funkcionira. Razgovor s bobbyjima te večeri stvarno mi se nije činio zanimljivim.

U trenutku kad sam se već mirila s činjenicom da je ta večer jednostavno propala, Keziah Jones je izašao pripaliti cigaretu. Prišla sam mu i prihvatio je moju priču sa zanimanjem. Shvatila sam da je njegov nastup već gotov, a stigao mi je reći i kako je sinoćnje pariško izdanje koncerta bilo glasnije i njemu osobno draže. Njegov menadžer se kod galantnog redara zauzeo za moj ulazak u dvoranu zajedno s njima, ali je čovjek bio neumoljiv pa smo dogovorili ovaj intervju za sutradan prije njihovog odlaska na filmski festival u Cannesu.

Saluting The Black President - Fela Kuti

Ponovno živiš u Lagosu, kako je došlo do toga i kakav je život u Nigerijskoj metropoli?

Keziah Jones: Unazad dvije godine ponovo živim u Lagosu, uređivao sam si kuću tamo i pokušavam napraviti svoj studio kako bih mogao početi producirati nove nigerijske glazbenike, stvarati na taj način novu umjetničku vrijednost. Može se reći da je došlo na neki način do renesanse nigerijske kulture i sve više ljudi se vraća u domovinu kako bi bili dio toga.

Uz turneje i rad u studiju kako uspijevaš boraviti u Lagosu?

Keziah Jones: Zapravo teško je, nekad se vratim kući na tri dana, nekad uspijem sklopiti tri tjedna.

Kada si se počeo baviti glazbom, kad je sve počelo?

Keziah Jones: Profesionalno kad sam imao 21 godinu, ali prije toga, s osam godina sam svirao klarinet u školi, pa bubnjeve i na kraju sam uzeo gitaru. Iako sam osnovnu i srednju školu bio u Engleskoj, Nigerija je važan dio mene i moje glazbe s obzirom na to da ona govori o identitetu i načinu kako se stvara novi identitet, kako se on isprepliće s europskom kulturom – sve što pokušavam istražiti kroz glazbu.

Kako ste se susreli, Fela Kuti i ti?

Keziah Jones: Fela je oduvijek bio moja velika inspiracija i uzor, sreo sam ga godinu dana prije njegove smrti (1997.) zahvaljujući prijatelju koji je u to vrijeme radio glazbeni časopis ovdje u Londonu. On me pitao mogu li doći do Fele za intervju, a ja sam se odmah ponudio da ću ja to obaviti. Tako sam otišao u Lagos, predstavio se njegovom uredu kao novinar i uspio dobiti poziv u njegovu kuću na razgovor. Zapravo je bilo teško doći do njega, obilazio sam ih tri ili četiri dana dok on napokon nije sišao razgovarati sa mnom. Pričali smo satima i negdje nakon dobra tri sata mi je rekao: “Čovječe, ti nisi novinar.” Bio je razgovor u kojem sam puno naučio o glazbi, o životu, o Nigeriji i što je potrebno da glazba dobije svrhu.

Koliko je kompliciranija situacija na globalnom kulturnom planu danas u odnosu na taj kraj 20. stoljeća?

Keziah Jones: Doista se čini da je danas kompleksnija situacija, on je svoju glazbu radio s razlogom i tome me naučio, svojoj glazbi moraš dati namjenu, vlastit način na koji bi volio da se stvari dogode, neki cilj. Glazba je strašno snažna, može biti snažno oružje. Svjetska i afrička politička situacija doimala se jednostavnijom, njegov fokus je bio Nigerija za Nigerijce i panafiafrkanizam, kod mene je fokus drugačiji, puno se više miješaju Afrika i Europa, njihov odnos, ljudi koji su multikulturalni, ljudi koji govore više jezika, promišljaju kroz nekoliko filozofija paralelno, individualizam, opozicija dobra i zla, mislim da je puno ljudi u tim situacijama i ja koristim svoju glazbu kako bi objasnio nove situacije s kojima se suočavaju ljudi u Africi. Dalje>>

  • 1
    Share

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X