Legendarni nigerijski glazbenik po prvi put je sinoć koncertno gostovao u hrvatskoj metropoli.
Gledao sam ga u Beogradu, potom u Dubrovniku. A potrajalo je da legendarni Keziah Jones dođe u Zagreb. Po onom viđenom i odslušanom jučer, upravo mi se sinoćnji koncert čini najboljim. U Beogradu mi prostor Bitef Art Cafea nekako i nije, ono što bi se reklo; stopostotni koncertni prostor. Bila je dobra vibracija, ali ne u ‘prirodnom habitatu’ glazbenika tog formata. U Dubrovniku je Park Orsula sam po sebi, tj. uređenju i lokaciji, gotovo nestvarno idealan za ljetne svirke, ali je tada Keziah Jones nekako osjetio tu turističku hektičnu vibraciju Dubrovnika, pa je i koncert bio nekako pitkiji, opušteniji, da ne kažem, neobavezniji i prilagođen vrućim ljetnim noćima.
Sinoć pak u Tvornici kulture to je bilo uzavrelo, skoro dvosatno, funk rock ‘štemanje’. Kao da je u grad došao plaćeni ubojica i sa svoja dva opaka pomoćnika precizno pokosio metu. „Ubojica“ starog kova. Jedan od onih kakvi sve rijeđe obitavaju na pozornicama. Onaj koji nakon sat vremena s pozornice traži pljugu ili joint. I kad dobije signal da je u nepušačkoj dvorani i u gradu u kojem zbog jointa možeš završiti u zatvoru, onda „ubojica“ samo hladno dobaci: „Kakav je to grad?“ Onak’, pita te u lice u kakvoj si to vukojebini i tu mu možeš samo potvrdno i nemoćno slegnuti ramenima, jer su se pizdarije u zadrtoj katolibaniji dvostrukog morala i mjerila odavno otela mjerilima nekog normalnog civiliziranog građanskog duha.
Jer, eto, taman nas je Keziah prije toga pjesmom ufurao u staru mantru Ricka Jamesa „Pass the Joint“ – ono što je odavno zaštitni znak njegovih koncerata. I naravno uvijek uz pjesmu u maniri pitanje-odgovor neki joint i dođe do njega koji je sve započeo. Ali, avaj, sinoć je Zagreb u Tvornici dobro skužio pjevačku igru „Pass the Joint“, ali ne baš i njen motačko-dodavački dio… jer jebiga, takav je grad, možeš zbog jointa završit u buksi.
Prvi funk udar na publiku u pratnji bubnjara Josha McKenzieja i basista Johna Granta uslijedio je s „Million Miles From Home“. No standardne izvedbe i na zagrebačkom koncertu bile su „The Wisdom Behind the Smile (Ca$h)“, „Kpafuca“, kao i „1973 (Jokers Reparations)“ o slomu nigerijske ekonomije koju je trojka olovno i turobno valjala kroz eter kluba u središnjem dijelu koncerta, ali su pravi vrhunci tada predstavljale interpretacije pjesama „War“ Boba Marleya i „All Along The Watchtower“ Boba Dylana, ali izvedena negdje na pola puta između Hendrixa i Jamesa Browna.
Naravno, posebni momenti su bili i izvedbe Jonesovih evergrina „Beautiful Emilie“ i „Where’s Life“, ali opet najjaču kuminaciju je u finalu nosila „Rhythm Is Love“ koja je zapečatila novouspostavljenu vezu sa zagrebačkom publikom.
Ne treba gubiti iz vida da je Keziah Jones napunio Tvornicu kulture u jakoj konkurenciji događanja; s jedne strane Beth Hart u rasprodanom Lisinskom, a s druge drugi dan Pozitivca u Domu sportova. Dakako, Jonesa je u Zagreb nije doveo netko od ovdašnjih promotora, već beogradska ekipa u sklopu programa Musicology Barcaffe sessions, kojoj u neku ruku možda nije bilo jasno kako je stalni i rado viđeni gost beogradskih koncertnih prilika do sada u Zagrebu bio ‘ispod radara’. Ali ako nakon sinoćnjeg koncerta nije bjelodano da je ‘Bluefunk ubojica’ koncertni zicer i za Zagreb, onda ne znam što jest.
Saznajte više: Keziah Jones: Glazbenici imaju dužnost utjecati na svijet oko sebe!