Ki Klop ‘Otopljeni disko’ – novi cool zvuk Zagreba

Iz JeboTon produkcijske radionice izašao je novi diskografski biser, a o triju koji čine Luka Žigolić, Jakov Ramničer i Laura Tandarić tek se treba pročuti (dobar) glas.

Ki Klop ‘Otopljeni disko’

Ono što je bila valuta u prošlom desetljeću, u ovom je otegotna okolnost. U glazbi je valjda tako, jer svaka generacija u svom formativnom periodu ne želi ostaviti trag nemaštovitosti. Tako je kod publike, tako je uostalom i kod izvođača, posebno onih koji se tek predstavljaju sceni. Trio Ki Klop se u svojim počecima prije par godina predstavljao kao indie pop sastav, a obzirom na misao iz prve rečenice ove recenzije odgovorno tvrdim da je to otegotna okolnost u situaciji nakon što je plimni val indie popa odavno postigao svoj vrhunac. A ako treba biti brutalan do kraja, svaki novi bend sličnog izričaja se treba zapitati: Kome treba još jedan indie pop bend i što takav može novog i uzbudljivog pružiti?

Ki Klop su tu lekciju svladali izuzetno brzo nakon prošlogodišnjeg nastupnog EP-ija „U dućanu ćilima“ sudeći po debitantskom prvijencu „Otopljeni disko“ objavljenom prije par tjedana. Naime, usavršili su oni taj svoj indie pop i od njega napravili samo vezivno tkivo za novu i hrabru zvučnu avanturu u kojoj su se približili disco zvuku koji su zamiješali djelomice sa začinima kotrljajuće trap ere, ali isto tako i sa zagasitim spleenom koji podsjeća na nekadašnje poteze bristolske scene koja je sličnim potezom inaugurirala svojevremeno trip hop. Iz zvuka Ki Klopa također prosijava svjetlost karakteristična i za novu soničnu regionalnu eru i klupsku scenu koja se brzo razvija zahvaljujući protočnom koncertiranju u svakom zakutku Balkana.

Iako usporedbe često nisu zahvalan teritorij, Ki Klop me podsjećaju na neku čudnu mješavinu hrvatskog benda Seine i srpskih sastava Vizelj i Buč Kesidi, uz naravno dobar autorski twist koji ostavlja snažan moderni pečat u kojem dobuje zvuk i stav koji se stvarno najbolje može opisati kao „otopljeni disco“, kako se uostalom i zove njihov album.

Možda najveća privlačnost leži u spoju dva kontrasta: plesnog ritma i letargične (vokalne) izvedbe. Jest da zvuči nespojivo, ali takav je nekako i sukus ovog stalno oscilirajućeg vremena u svakom pogledu; što društvenom, što klimatskom – kad svi osjećaju da je potrebno nešto da bi se pokrenulo, ali ubija letargija zbog čudnog osjećaja uzaludnosti. Obzirom da je posao recenzenta prokletstvo svoje vrste, jer su čula istrenirana na stalnu potragu za novim odvažnim zvučnim krajolicima, Ki Klop me privukao upravo svojim osluškivanjem sadašnjice koju pretaču u glazbu i bez imalo želje da se oslone na neke sigurnije obrasce iz prošlosti (što je pametna odluka jer bi svakom autorskom bendu trebao cilj biti traženje originalnosti). Dakle, na prvu osjećate da je riječ o sastavu iz Zagreba (kao da su u zraku negdje i natruhe Haustora), ali odmah vam je jasno da ga ne možete strpati niti u jednu drugu godinu osim u tekuću 2024.

Uvodna pjesma „Zlatan zub“ otvara puno smjerova razvoja daljnje minutaže, tj. lako privlači pažnju onih koji vole hip-hop i trap, dok zvuk gitare jasno upućuje na to da je u pitanju bend i da narativni reperski stil odudara od klasičnih obrazaca da se u par minuta mora ugurati što više stavova, već se minimalističkim nabrajanjem (kao da se nasumično čitaju naslovi na portalima) bez volje za donošenjem zaključaka u isti bubanj gotovo bezvoljno ubacuju vrijednosti konzumerizma, čime se stvara i ravnodušnost upravo prema tim vrijednostima iz čega se iščitava stav benda da slušatelja već na početku treba resetirati na neke ‘tvorničke postavke’ kako bi bez utega mogao uplivati u njihovu viziju.

Uvod u narednu „Kali Ma“ čini kratki zvučni isječak obreda vađenja srca žrtvama koji u filmu“ Indiana Jones and the Temple of Doom“ izvodi svećenik Mola Ram, a nakon toga kreće potmuli klupski banger koji oslikava zagrebački noćni izlazak. Miriše na praksu Buč Kesidija i Vizelja, ali ugodno miriše, ne smrdi na rip off. „S prozora“ potom zasja kao još jači potencijalni singl zavaljan u dobro začinjene lo-fi funk obrasce – onaj koji bi mogao privući širi sloj slušatelja, a nakon nje dolazi „Amsterdam“ kojoj je na koncu i pružena ta prilika, obzirom da iz nje u prvom dijelu izvire neki davnašnji Depeche Mode obrazac, ali je i to svojevrsna varka obzirom na pomalo neočekivani razvoj stvari u drugom dijelu jer kao da tek tada nakon uvodne zadrške biva isporučen refren sposoban za instant singalong na koncertima.

S „Volim kako izgledaš“ i tripodnom „Duh u ormaru“ biva jasno da je plesni ritam adut od kojeg Ki Klop ne odustaje, jer zašto i bi kad mu dobro leži takav „otopljen“ i dok i dalje razmišljate slušate li idealni ljetni album za 2024. ili album koji se tom varljivom ljetu ironično podsmjehuje. Fjakastu laid back vizuru donosi „Sezona izgubljenih pasa“ u središnjem dijelu, ali čisto kao predah do „Topi se disko oko nas“ koja sa sobom donosi sparinu plesnih podija, kao uostalom i „Jesi li“ koja uz to i otvara temu tjeskobe.

S pjesmama „Usne od cirkona“ i „Klimaks“ Ki Klop unosi mračniji spleen, usuđujem se reći kao da stvara svojevrsni antiklimaks (za one koje se uvjetno može staviti u ladicu ljubitelja lakših nota) otvarajući tako prostor za odjavno rejversko otpuštanje kočnica u „Polifem Outro“ koja kao studijska verzija daje naslutiti da u koncertnom obliku može potrajati daleko duže u situacijama kad je klub nezasitan ritma. No i „Polifem Outro“ nudi odličnu slojevitost u dijelu ispunjenom naracijom gdje bend ujedno daje i ključ razumijevanja zašto je odabrao ime koje je odabrao, ali i ostavljajući dovoljno prostora da se svatko zamisli oko toga koliko mu se sudbina nalazi u rukama nekog ‘čudovišta’.

U konačnici, vizura albuma „Otopljeni disko“ isprva se doima čudovišnom i pomaknutom, no Ki Klop odlično balansira u prijemčivosti tema koje otvara i sa završetkom svake pjesme vas golica da ostanete zajedno i u novom poglavlju s kojim kao da svaki put nude neku svoju uspješnu redefiniciju riječi „cool“. Možda baš zato jer kao da su se njegovi članovi trudili biti uncool. Uspješno otapaju disco i sumnje da se s takvim stavom može isporučiti odličan ljetni album koji u srži to možda i nije jer ima adute da potraje i duže.

Ocjena: 9/10

(JeboTon / Mudri Brk, 2024.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 € 5.00 € 10.00 € 20.00 € 50.00 € 100.00 € 200.00 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X