Bit će lijepo ponovno je vidjeti ovoga ljeta na INmusicu, posebno ako pri slaganju setliste malo zagrabi i u svoju slavnu prošlost.
Što god radila u karijeri, uključujući i veliki hit The Breedersa “Cannonball”, Kim Deal vjerojatno nikad neće izaći iz sjene Pixiesa, benda koji je po svemu sudeći konačno i zauvijek napustila 2013. godine. Takva se percepcija neće promijeniti ni izlaskom “Nobody Loves You More” iako je njezin samostalni prvijenac bitno bolji od albuma koji su nekoliko mjeseci ranije objavili Black Francis, Joey Santiago, David Lovering i aktualna joj zamjena na basu Emma Richardson.
Prvo što treba pohvaliti je ono što se može primijetiti već u uvodnim brojevima “Nobody Loves You More” i “Coast”, a to je izlazak iz autorske komfor zone. U tim pjesmama Kim se, naime, okušala u baroque popu, na čije originalne uzdanice ponajviše asociraju puhačima, pri čemu se slična iznenađenja povremeno pojavljuju i u ostatku albuma. Ono što je ipak distancira od spomenutog žanra, kao uostalom i drugih koje je dotakla na ovoj ploči, su sedirani, skulirani vokali na tragu britanske C86 scene ili manje poznatih joj sunarodnjaka poput Beat Happening pa i Galaxie 500.
Duboko ispovjedne stihove u “Are You Mine?”, posvećene sjećanju na majku i njezinu borbu s Alzheimerom, prati melankolični 50’s rock kojega je doo wap bio sastavni element, a da je riječ o najintimnijem izdanju koje je dosad snimila pokazuje i “Summerland”, gdje je ukulele, koji joj je poklonio pokojni suradnik i prijatelj Steve Albini, zvučnu sliku obojao zajedno s orkestracijama kakve bi se fino uklopile u neku ljubavnu scenu pomaknutih Lynchevih neo-noir klasika “Plavi baršun” i “Mullholland Drive”.
Nadalje, kroz tekstove se provlače i prisjećanja na najraniju mladost, nesumnjivo inspirirana brigom za teško oboljele roditelje koji su oboje preminuli u godinama uoči izbijanja pandemije, što sa sobom neizbježno vuče i žaljenje za davno počinjenim pogreškama koje, ma koliko to htjela, ne može izbrisati (“clearly all my life I’ve been foolish”).
Albini je i surađivao na nekoliko skladbi, među ostalim na završnoj i Breedersima najsličnijoj “A Good Time Pushed”, “Big Ben Beat” evocira radove i PJ Harvey i imenjakinje joj Kim Gordon, a “Wish I Was” sadrži čak i određene utjecaje losanđeleske psihodelične scene, prvenstveno nesretnog Arthura Leeja i njegovih Love.
Pjesme istaknute u ovoj recenziji su i najzanimljivije na “Nobody Loves You More”, ploči pisanoj u razdoblju od 2011. do 2022. godine, dok su kvalitetom negdje na razini The Ampsa, ne baš do kraja definiranog joj lo-fi projekta iz sredine devedesetih. To je, pogotovo ako je poredimo s većinom alt/indie suvremenika, sasvim zadovoljavajuća razina premda nam je s “All Nerve”, posljednjom pločom Breedersa, dala do znanja da je i dalje sposobna za mnogo veće stvari.
Unatoč tome, bit će lijepo ponovno je vidjeti ovoga ljeta na INmusicu, posebno ako pri slaganju setliste malo zagrabi i u svoju slavnu prošlost.
Ocjena: 7/10
(4AD, 2024.)