Izgleda da smo na početku dobrih tektonskih promjena u rocku. Bilo je i vrijeme.
Psihodeličnoj ekipi iz Melbourne trebalo je 14 godina i 25 albuma kako bi ušli u zvuk i koncepciju kako bi se zatekli na točki gdje su se na kraju 1960-ih i početkom 1970-ih zatekli američki Grateful Dead, a potom posljedično i cijela plejada rock sastava koja je već na startu prigrlila country boogie blues rock stil kao što su bili The Allman Brothers Band ili Lynryrd Skynyrd.
Time je i u novom mileniju potvrđeno pravilo putanje sastava koji izniknu u duhu improvizacijske glazbe i koje očigledno nije povezano niti s trendovima, niti s onim što publika očekuje, već s evolucijskom dinamikom unutar samog sastava. Za razliku od jazza, rock posjeduje nagon koji sve glazbenike u bendu neodoljivo vodi prema cilju unisonog groovea. Dakle, impro način razmišljanja uvijek je dobrodošao, ali on nikad nije bio srž rocka, jer bez unisone težnje za grooveom se isti taj rock pogubi negdje po putu.
Nedvojbena je važnost benda King Gizzard & The Lizard Wizard koji je u novom mileniju zadržao improvizacijski duh rocka koji je bio njegov glavni pogon u šezdesetima prošlog stoljeća koji se paralelno razvijao s konzumacijom psihodeličnih supstanci među glazbenicima i publikom, ali došao je trenutak u kojem se nakon opsežnog opusa zvučnih kozmičkih putovanja taj bend želio okušati u onome što dosad nije radio, a to je stilski ujednačen album od njegovog početka do kraja u kojem će dominirati ono što već desetljećima nije na cijeni za sve rock bendove koji sebe žele doživjeti avangardnima. Izgleda da je došlo vrijeme da se te stvari redefiniraju.
„Flight b741“, ujedno 26. album benda, svojom formom se nimalo ne razlikuje od mnoštva starih rock albuma iz vremena kad su se rock albumi radili za publiku, a ne za kritiku, a to je deset pjesama trajanja 3-5 minuta izuzev posljednje 7:43 minuta dugačke „Daily Blues“ (što je također odavno utaban scenarij), kao što se i sama naslovnica s trokrilcem može shvatiti kao hommage naslovnici albuma „After Bathing at Baxter’s“ (1967.) grupe Jefferson Airplane, tj. prvaka psihodelične kontrakulturne scene San Francisca.
Netko manje upućen bi mogao pomisliti da je „Flight b741“ time i prvi komercijalni iskorak benda koji, gledano u svjetskim okvirima, pored svog talenta nije uspio dobaciti dalje od kultnog statusa (iako ni to nije lako postići). Ne isključujem da možda nije tako i da unutar redova King Gizzard & The Lizard Wizard nisu odlučili da ovaj puta treba ići s velikim ulogom na stolu u nadi da će i eventualni dobitak biti veći, tj. da je vrijeme da uđu u A ligu i po tiraži, no ipak sam više sklon tome da su htjeli sebe u kreativnom smislu potpuno ogoliti i vidjeti gdje se konkretno nalaze.
Naime, izuzetno je hrabro kad bend koji je svoju famu izgradio na improvizacijskom psihodeličnom zvuku isti taj improvizacijski psihodelični zvuk u potpunosti ostavi postrance na novom albumu. Karikirano gledano, to je isto kao da se Superman odrekne letenja i odluči svoju misiju izvršavati „na noge“ poput svakog smrtnika. Uz to, ušli su na teren na kojem je davno prije njih ispisana povijest i samim time su na istoj crti validiranja s mnogima prije njih, poput bendova navedenih u uvodu ovog teksta. Dakle, nikad dosad King Gizzard & The Lizard Wizard nisu ovisili upravo o kreativno-zanatskom umijeću baratanja formom rock pjesama lišenima improvizacijskih eskapada pa da se kompenzacija može tražiti u artističkim izletima, jer sve je ugođeno pitko i fluidno da pitkije i fluidnije ne može biti.
U toj novoj „endless boogie ulozi, oliti beskonačnoj boogije vožnji, King Gizzard & The Lizard Wizard plivaju prirodno i to je možda najvažnija konstatacija, jer zvuče kao da su kojim slučajem hengali s braćom Van Zant i Allman. Album „Flight b741“ nije nemušto skrnavljenje country boogie blues rock tradicije, već se na King Gizzard & The Lizard Wizard u ovom trenutku može gledati kao na uzbudljivu novu krv koja taj retro štih oživljava i želi isprobati pred novom publikom i daleko drukčijim okolnostima od onih kad je ta glazba ispisivala kanone rocka.
Sve je jednostavno već u samom startu. Ako vam se ne sviđa zvučna putanja, ugasite odmah, jer značajnije promjene neće biti. No ako vas toplinom prelije uvodna country rock pjesma „Mirage City“ zasigurno nećete imati potrebu prekidati slušanje do posljednje „Daily Blues”. „Antartica“ će vas još dublje uvući u honky tonk ozračje, U „Raw Feel“ ćete se diviti tome koliko se netko danas može približiti „Jessici“ The Allman Brothers Banda a da to nije nimalo krindžasto, „Field Of Vision“ će vas baciti u centar fuzz & glam rock ere, a „Hog Calling Contest“ u imaginarno boogie natjecanje.
Nakon toga će vam kao budali šamar leći „Le Risque“ koju ste možda podozrivo dočekali kao prvi singl, naslovna „Flight b741“ kao da vas spušta na nekoj imaginarnoj pisti gdje southern rock susreće kontrakulturaše iz San Francisca, „Sad Pilot“ će vas potpuno suprotno od svog naslova ljuljuškati boogijem bez neugodnih turbulencija, u „Rats In The Sky“ će vas samo grickati pitanje: „Hoće li ovi ikad usporiti?“, a posljednja „Daily Blues“ će vas uvjeriti da King Gizzard & The Lizard Wizard ne trebaju mijenjati svoj endless boogie do trenutka dok ne zavlada tišina.
Gleda li se unazad ova godina, King Gizzard & The Lizard Wizard su samo još jedan bend s iskričavim poletnim albumom u nizu, dakle svjestan toga da bez groovea nema rocka.
Izgleda da smo na početku dobrih tektonskih promjena u rocku. Bilo je i vrijeme.
Ocjena: 8/10
(p(doom), 2024.)