Isticanje činjenice da je klapska pjesma pod zaštitom UNESCO-a, u mnogome uhu i umu zapinje pomalo nesimpatično, stvarajući dojam da se vrijednost glazbe nastoji utuviti uredbom, a ne njenom ljepotom. Riječ je, dakako, o predrasudi koju valja otresti i opušteno se otvoriti onome što čujemo, specifičnoj, osobenoj čaroliji autohtonog, endemskog izraza koji, kao i svaka druga vrsta glazbe može biti i dobar i loš.
Svojevrsna estradizacija klapske pisme površnom pratitelju smućuje sluh i zbunjuje ga u eventualnoj potrazi za pravim, iskonskim, neestradiziranim, u tom silnom mnoštvu, no kao i drugdje, uz malo pažnje nije teško razaznati žito od kukolja. Čuje se što je što, zar ne? S UNESCO-m ili bez njega.
Dubrovačku Klapu Kaše 2007. osnovala je grupa studenata, poštujući davni pjev dubrovačkih gospara i osluškujući glazbeno bilo svoga kraja. Nazvaše se prema lukobranu Kaše koji se nalazi ispred stare gradske luke, a ime simbolizira klapu kao lukobran višeglasnog pjevanja dubrovačkog kraja. Višestruko nagrađivani, prvi su CD, „Rego“ objavili 2013. za Croatia Records, a koncem 2014. zgotovljen je nasljednik „Tragom Republike“, pripreman čak šest godina. Zašto? Zato što je riječ o ostvarenju koje nadilazi standardnu ambiciju da se „tek otpjeva“ šačica klapskih pjesama. Momci Klape Kaše naumili su slušatelja povesti na studiozno istraženo putovanje dubrovačkim lokalitetima, od Konavala i Cavtata do Dubrovačkog primorja, Pelješca i Lastova, odnosno glazbenom poviješću juga Hrvatske, tj. Dubrovačke Republike. Ne samo da su pronađene odgovarajuće pjesme, nego su pomno proučene stare karte i literatura, a to je prijemčivo predstavljeno i u popratnoj knjižici što ju je dizajnirao Fabijan Drnas.
Ambicija i studioznost, međutim, nisu ukočili gipkost ni ubili radost izvedbe. Jedanaest narodnih pjesama iz ostavštine područja nekadašnje Dubrovačke Republike, većinom prema zapisima hrvatskog etnomuzikologa Franja Ksavera Kuhača, i dvije nove, sve u izvedbi sedmorice pjevača – tenora Maria Sambraila, Marija Anđelića i Marijana Marinovića, baritona Alena Rokija i Ante Tolje te basova Ante Džamarije i Vicka Dragojevića, koji je i glazbeni producent te aranžer većine pjesama – milo se, glatko, u isti mah silovito i nježno ori, razlijeva, obvija i ziba, a pripovjedna je nota ojačana umecima, praćenima lijericom Antonia Grdovića, akustičnom gitarom ili mandolinom, u kojima glumac Edi Jertec sočno govori stihove Ivana Gundulića, Mavra Vetranovića, Nikole Nalješkovića i Jakete Palmete Gjonorića. Zdušnom posvećenošću, djelovanjem iz ljubavi, momci su izbjegli sve zamke odbojne pretencioznosti – na koju bi poneko mogao pomisliti čitajući što se krije iza rezultata – i ostvarili djelo opojne ljepote i ugode koje pritom nije lišeno duhovitosti i mladenačke vedrine.
Sniman 2013. u samostanu svetog Vicenca u Čelopecima, u Župi Dubrovačkoj, u odličnoj Dragojevićevoj produkciji, uz editing i mastering snimatelja Roberta Nappholza, „Tragom Republike“ umiruje, blagotvori i razvlači osmijeh na licu. Lijek za dušu.
Širim područjem bivše nam države, drevnim nas pjesmama Srbije, Kosova, Bosne, Makedonije i Dalmacije vode druga dva krasna glasa i nekoliko žica na gitari što ih prebire međunarodno afirmiran balkanskih gora list. Posrijedi je CD „Vidarica“, suradnja Teofilovića – Ratka i Radiše, pjevačke braće blizanaca iz srpskoga Čačka, rođenih 1966. – i Miroslava Tadića (1959).
Riječ vidarica ima dva značenja: jedno je iscjeliteljica, a drugo ljekovita voda. Umjesto jednoga i drugoga možemo posegnuti za glazbom i njezinim ljekovito iscjeliteljskim svojstvima, gore spomenutima. Kao i Klapa Kaše, listajući pjesmaricu prošlosti Teofilovići i Tadić također ištu ljepotu što umije vidati boli, vratiti ravnotežu tijela i duha, oplemeniti, uspokojiti. Doduše, nerijetko uz pomalo prijeteće mističan prizvuk pravoslavnog crkvenog pjevanja bizantske provenijencije, tek da ne zaboravimo da među vilama ima i vještica.
Nakon „Čuvara sna“ (One Records, 1998), „Sabazorskih vetrova“ (One Records, 2002) – oba u s marom osmišljenim i izvedenim, raskošnim ovicima izvan standardnih zamisli – i koncertnog „Koncert – Belgrade Live“ (One Records, 2007), „Vidarica“ je četvrti i zasad posljednji album Teofilovića, prvi na kojem sustavno imaju instrumentalnu pratnju. Susret senzibiliteta Teofilovića i Tadića urodio je savršenim skladom. Slušajući njihove prethodne, mahom a capella izvedene albume, gdje im se tek ovdje-ondje suzdržano pridruže tarabuka, okarina, tapan, kravlji rog, kaval ili gajde, čini se da se njhovu dvoglasnome pjevanju jednostavno nema što pridodati, a da ne postane neka druga priča. Tadićevo, međutim, profinjeno sviranje akustičnih gitara ne samo da nije promijenilo koncept, nego ga je dodatno uzdignulo, obasjalo. Dakako, riječ jest o ponešto drukčijoj kvaliteti, o drukčijem suzvučju, no ostvarenom u besprijekornom dosluhu s temeljnom namjerom.
„Vidaricu“ je u studiju Sound Architecture u Los Angelesu snimio Scott Fraser koji je i masterirao album, dok ga je miksao i dodatna snimanja obavio Miroslav Tadić.
Na novom albumu „Prelja“ koji potpisuje Lidija Bajuk Trio, hrvatska glazbenica Lidija Bajuk (1965) interpretira dvanaest baštinskih pjesama – uspavanku iz Dalmatinske zagore, bilogorske, gradišćanske i primorske svadbene napjeve, dubrovačku kontradancu i splitske monfrinu, četvorku i šaltin polku, slavonski bećarac, turopoljsku i ugljansku tugoljubnicu, gorskokotarsku sakralnu i međmursku starocrkvenu, moslavačku mističnu te naslovnu Ivana Kukuljevića Sakcinskog i Vatroslava Lisinskog.
Prebirući po akustičnoj gitari, praćena harfisticom Marijom Mlinar i čelistom te povremenim udaraljkašem Stanislavom Kovačićem, Bajuk bilježi niz divnih, jednostavnih, a dojmljivih tradicionala, plodova narodske mašte, kojima, „djeva zamišljena“, pristupa gotovo plahim oprezom, kao da bi mogla nauditi žilavoj korenici. U miksu i produkciji Bajuk i Kovačića, Porinom u kategoriji najboljeg albuma folklorne i etno glazbe nagrađena „Prelja“ treperavo prede, mjestimice obojena pomalo darkerskim ambijentalizmom, mjestimice dodirom klasike, u cjelini ugođajem tugaljivog, rezigniranog fatalizma.
Popratna knjižica sedmog albuma Lidije Bajuk, kako i valja, donosi tekstove pjesama i njihova kratka tumačenja te biografije glazbenika na hrvatskom i na engleskom jeziku.
Ocjene:
Klapa Kaše „Tragom Republike“ (Scardona, 2014) : 9/10
Teofilovići i Tadić „Vidarica“ (Helicon Publishing/Skrga Music, 2012) : 9/10
Lidija Bajuk Trio „Prelja“ (Scardona, 2015) : 7/10
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
