Fantastičan koncert i ‘double-bill’ koji u okvirima naše scene neće biti tako lako nadmašiti.
Koncert u ispunjenoj Tvornici kulture jesenas je doživljen kao velika pobjeda ne samo Klinike Denisa Kataneca, već na neki način i svih onih upornih i talentiranih autora koji su previše beskompromisni i izvan kalupa da bi dobacili do šire publike.
Premda sam dijelio taj doživljaj, istovremeno sam strahovao da bi se, što se u prošlosti često događalo na našoj nezavisnoj sceni, hype ubrzo mogao ispuhati i da će se Denis i njegov bend vratiti sviranju za probranu ekipu kužera. To se srećom nije dogodilo pa je tako i u četvrtak Vintage Industrial Bar bio pun, a sam nastup možda je bio i bolji od onog iz Tvornice. Za to nije zaslužna (samo) Klinika, nego i četvorka koja se popela na pozornicu prije njih.
Marinadu bi se dalo opisati kao tipične predstavnike kultne etikete Slušaj najglasnije Zdenka Franjića, što bi značilo da su u pitanju glazbenici koji se skoro uopće ne zamaraju promoviranjem svojeg rada, već muziku doživljavaju poput neizostavnog dijela svakodnevice. To je u njihovom slučaju rezultiralo opsežnom diskografijom u kojoj je bilo hermetičnih, mada neosporno kvalitetnih eksperimenata, ali i albuma bliskih popu na način na koji su ga, primjerice, doživljavali Talking Headsi.
Upravo na njih podsjetio je početak svirke, točnije uvodna “Poljubac za sutra” s rastrzanom funk gitarom Marina Alvira, nakon čega su u nastavku znali zazvučati i kao manje robotizirani, plesniji Kraftwerk (“Ljudi koje volim”), minimalistička elektronika (“Ufur”), ali su izvodili i pjesme koje u određenoj mjeri kombiniraju sve navedeno (“24 sata”). Neobičnim vokalnim harmonijama, instrumentarijem koji modernim gadgetima dodaje gitaru te Alvirovim poetskim sličicama, naizmjenično apstraktnim i posvećenim sitnicama koje vidimo svuda oko nas, Marinada je, kako sam zapisao u recenziji albuma “Na vrućem krovu”, istovremeno sasvim obična i krajnje uvrnuta, savršeno razumljiva i potpuno neshvatljiva, ledeno hladna i duboko emotivna.
Emotivnost nije jedino što ih povezuje sa zvijezdama večeri pošto je „Mala snaga II“, jedan od najdojmljivijih momenata opusa Klinike, nastavak istoimene Marinadine pjesme. S obzirom na gotovo opsesivno praćenje Denisa Kataneca na našem portalu, i ovaj sam njihov koncert započeo razmišljanjem što bih makar iole novo mogao napisati. Gledajući kako njegove sjetne, skoro pa ranjene poeme u glas pjevaju svi oko mene, na pamet mi je pala usporedba koja će vam se možda činiti pretjeranom pa se nadam da ću je ipak uspjeti objasniti i opravdati.
Naime, prije cca 40 godina, britanska indie scena, preciznije rečeno onaj njezin ogranak koji su sačinjavali svi oni nesretni, nesigurni i pomalo izgubljeni, dobila je svog heroja po imenu Steven Patrick Morrissey. Na našoj mikro razini istu bi ulogu mogao odigrati i Katanec jer i u njegovim se tekstovima, koliko god povremeno znaju biti kriptični i sastavljeni od čudnih metafora, očito puno njih pronalazi i zahvaljujući njima dobiva kakvu-takvu utjehu.
S druge strane, iako Klinika potpada pod indie, sličnosti sa Smithsima baš i nema, no zato se i u četvrtak dalo primijetiti asocijacija na freak folk, americanu, „OK Computer“ fazu Radioheada, rani Coldplay ali i američku kantautorsku školu čiji je jedan od predstavnika, pokojni Elliott Smith, uskrsnuo u skladbi s još uvijek aktualnog albuma „Kao zao kor“, upravo okrunjenog vinilnim izdanjem koje je bilo i direktan povod koncerta.
Usprkos uobičajeno raspoloženom bendu, pogotovo gitaristu Branetu Norcu koji čudnovatim dionicama uvijek učini pjesme barem malo drugačijima, u prvom je planu ipak bio Denis koji mi je ponovno izgledao kao da duboko proživljava svaki stih i da bi se pred nama, potpuno slomljen, svaki tren mogao srušiti. Ostavljanje i zadnjeg atoma snage na bini s vremenom sam počeo doživljavati zaštitnim znakom gotovo kao i njegov vokal, ali zahvaljujući tome skladbe poput „Ušća“, „Konj“, „Prijateljstvo II“ ili „Patkica“ dobivaju dodatnu dozu vjerodostojnosti i uvjerljivosti. U tom kontekstu, djeluje pomalo iznenađujuće da se sjajno snalaze i u bržim, žešćim stvarima kao što su „Klinika“ ili „Srećko iz zemlje trećeg svijeta“.
Da više ne duljim, fantastičan koncert i „double-bill“ koji u okvirima naše scene neće biti tako lako nadmašiti.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
