Jesmo li konačno dočekali taj trenutak? Iskreno se pitam. Trenutak kad bilo tko tko ozbiljnije prati glazbu ne može odmahnuti rukom na spomen Denisa Kataneca.
Trenutak kad već nakon prvog, a kamoli uzastopnog preslušavanja znate da stojite pred nečim monolitnim, gotovo prekretničkim. I što je najvažnije, sve je upakirano tako da to čuje i ono što mi glazbeni recenzenti volimo nazivati ‘prosječno uho’. No ono što je još važnije; ne može se reći da je to stvar kompromisa, već, jednostavno, prirodno stanje postignutog napretka.
Skoro da nema glazbenog novinara s ovog portala koji nije pisao o Denisu Katanecu, što je svojevrsni mali medijski fenomen, ako se uzme njegova dugogodišnja, gotovo apsolutna nepopularnost. On je zasigurno jedini koji ima napisan crno na bijelo report s koncerta na kojem se nije pojavio nitko, da bi idući dan svirao na ulici kako bi skupio novce za autobusnu kartu da se vrati kući. Imao je report i kad je kao ulični svirač svirao u neko nedjeljno prijepodne nezainteresiranim ispijačima kavica u centru Zagreba, kao što je u jednom od intervjua odgovarao na pitanje: zašto se dosad nije ubio zbog svoje vangogovske sudbine.
Nije ovakav uvod tu iz razloga bi se hvalili nekom dosljednošću u praćenju nečije hude (umjetničke) sudbine, ili hira glavnog urednika. Razlog tome je onaj daleko osobnije prirode kad se nađete pred talentom, kad otkrijete kodove njegove poruke (koje možda ni on sam nije svjestan otkud dolazi) i onda dođe do one iskonske razmjene energije – onaj trenutak kad se pronalazite u toj glazbi i osjećate da je upućena vama, da je njena priča i vaša priča, i da je ispričana onako kako ste htjeli, a sami to nikako niste u stanju. Okolnosti koliko je to (ne)popularno u datom trenutku tu odrade motivaciju za napisati nešto i po cijenu da i sami ostanete neshvaćeni, a valjda i da pružite neki feedback da se ta rubna priča ne završi. Nema urednika koji vas na to može natjerati.
Katanecova priča je od početka rubna priča, ona o umjetniku s dna društvene kace, ona koja zna bljesnuti u Zagrebu, ali rijetko. Usuđujem se Denisa Kataneca usporediti s dvije ključne figure zagrebačke scene; sa Štulićem i s Manceom. I to u ogromnom pomaku kad je riječ o vokalnom izričaju (koji je uvijek dočekan na nož zbog svoje neobičnosti).
Štulić je zbunjivao na početku tadašnju rock kritiku jer nije bio karakteristični rock pjevač. No njegov pristup bio je daleko dublji nego se isprva činilo. Zbog tog je i postao najveći. Osjećao je Štulić da ako želi postati balkanski Dylan da mora pjevati kao ‘ciganski muzikant’, kao što je na koncu i Dylan znao da ako želi zvučati kao glas američkog naroda da mora posegnuti u korijene i imati arhetipski izričaj poput Guthrieja. Štulić je bio u tom ‘pogrdnom’ narodnom dublje od jednog Bebeka iz Dugmeta, čije izvedbene finese je Bregović itekako ‘peglao’ da dobiju zapadnjački prizvuk. Štulić je pak s druge strane bio ‘pravi Ciganin’, s tim što on u smislu lirike nije nehajno odmahnuo rukom u rekao da je to ‘ništa mudro’, već je upravo dao naglasak na to ‘mudro’, istovremeno se ne odričući agende žitelja urbanizirane sredine i razotkrivanje svih elementa takvog života, posebno kad su u pitanju elementi naturalizma ili horora ljudskih sudbina.
Mance, koji je pak stasao tijekom ratnih devedesetih koje su po mnogočemu bile godine apsurda, bljesnuo je upravo oživljavanjem apsurda u glazbenoj formi. Nije dakako ni blizu postigao slavu Štulića, ali njegova agenda nije ni bila u startu predodređena za takvo što. Zbunjenost je osnovna karakteristika Manceovog vokalnog izričaja, a potpuna dezorijentiranost ocrtavala se u konstantnoj improvizacijskoj formi njegovih tekstova. Kao da je bio grijeh išta od toga snimati i time zauvijek zarobljavati kaos u glavi autora, jer kaos po svojoj definiciji ne trpi bilo kakve okvire. A tada smo bili u kaosu; jedna država je nestala, rađala se nova, s time je ista stvar bila preslikana i na scenu, dok je s pojavom crodancea bilo jasno da su vrijednosti nekadašnje diskografije otišle dovraga u smislu intelektualnosti. Intelektualac je bio zbunjen, sjeban, dezorjentiran sa segmentiranim bljeskovima misli bez toka, lišen emotivno-ljubavnih sposobnosti. Tako je upravo zvučao Mance – poput čovjeka koji je netom nakon prometne nesreće izvučen iz automobila, gurnuta mu gitara u ruke i u cijeloj toj nadrealnosti takav čovjek kreće u nešto što se zove koncert. Nije Mance nikad uspio u smislu popularnosti, ali je definirao nevidljive postulate zagrebačke nezavisne scene, iste one koji i dan danas žive npr. u djelovanju kluba Močvara.
Gdje je tu ‘meketavi’ Denis Katanec? Denis nam dolazi u ovoj mini-epohi sveopćeg meketanja. Vrijeme bez heroja. Vrijeme uplašenih ovaca. Vrijeme stenjanja i leleka. Vrijeme kad je rock izgubio moć pozivanja na barikade. Katanecov vokalni izričaj je ustvari lelek. Soptanje pod jarmom života i osakaćene duhovnosti u svijetu koji nas je sveo na zbrajanje i oduzimanje. To je izričaj duševnog poremećaja, ali s jasnim opisima poremećaja koji prepoznajemo i u sebi. Vapaj je to za životom i prvenstveno ljubavi kao smislom života. Ako treba zagrebati i u ono kantautorsko, što je buknulo i primilo se na regionalnoj sceni u posljednjih deset godina, teško se ne složiti s tvrdnjom da nitko o ljubavi tako duboko i iskreno ne jeca kao Denis Katanec.
U odnosu na svoje kantautorske suvremenike koji su počeli s gitarom u ruci, a završili u formacijama benda, Katančev put bio je suprotan. On je krenuo s bendom, jednim pa drugim, pa postao kantautor silom (ne)prilika, da bi u ovoj posljednjoj fazi opet završio s bendom. Ali kakvim bendom! Klinika Denisa Kataneca je prva prava formacija u kojoj bend diše u skladu s liderom i svjesno ili nesvjesno daje izuzetnu podršku njegovim tekstovima i interpretaciji. Uz sve, tu su i famozni noviteti u igri i kad je riječ o doživljaju rock glazbe kao takve. U godini kad se može izvesti zaključak kako nema toga što na električnoj gitari nije dosad odsvirano i kad smo osuđeni na nove i nove revalorizacije gitarske prošlosti, cijelu stvar promijeni lik koji izvorno i nije gitarist. To je, dakako, Branimir Norac, glazbenik kojeg će svaki pratitelj scene uvijek vezati uz klarinet.
Možda upravo stoga se njegov pristup sviranju električne gitare toliko razlikuje od pristupa drugih gitarista. Njegovo odavanje katarzičnim završetcima (u kojima kao da traži onaj neki najdublji udah za izvesti nešto što na klarinetu zbog kapaciteta ljudskih pluća nije u stanju) u kojima luduje kroz echo overdrive, famozno su stapanje zvučnog uragana s vriskom Katančeve duše. Jedan predivni potpis koji se na početku ukazuje u „Zvijezde“, uzima zamaha na „Mala snaga II“ i na kraju vas raznosi u paramparčad u katarzičnoj katatoniji posljednje osmominutne „Prijateljstvo II“. Teško se oteti dojmu da je Norac takvim pristupom hermetični Katančev diskurz gurnuo u dvoranske gabarite. Time su paralelno i duboko emotivni stihovi dobili i psihodelični zamašnjak.
Posebno treba pozdraviti i produkcijsku odluku težnje za što prezentnijom snimkom gdje je u prvom planu organska svirka benda kojoj ništa ne stoji na putu, jer upravo tu staru nepatvorenu magiju svirajućeg sastava koji ne robuje metronomu već ‘diše’ i prirodno ubrzava i usporava po svom unutrašnjem satu. Upravo to omogućava stihovima da se poput napalma lijepe za slušateljeve uši i dušu.
Album „Jada Jada“ postaje ogromna nadogradnja onoga što je prošle godine predstavio EP „Rode“, čak i kad se gleda na Denisovo obrađivanje nekih zgoditaka iz prošlosti kao što je pjesma „Pejotl“. Upravo je taj „Pejotl“ prodisao kako treba u formaciji Katanec, Norac, Vinko Vujec i Karlo Cmrk. Upravo je „Pejotl“ najčvršća točka središnjeg dijela albuma, albuma koji općenito sa svakim novim slušanjem sve više učvršćuje misao da tu nema loše karike.
„Jada Jada“ je jedan od onih rijetkih albuma na kojem čujete da je u njega utkano, kolokvijalno kazano, 110 posto kreativne energije. „Jada Jada“ je „sad ili nikad“ Klinike Denisa Kataneca i utoliko mi je drago da se to sve više i više prepoznaje. Ovo je također album koji lako može biti game changer na kantautorskoj sceni, jer kantautor je s njim u apsolutnom fokusu, čak i kad ima bend iza sebe.
“Zagrebschmerz” kakav dugo, dugo nismo čuli. Progutajte taj pejotl i osjetite izgradnju novog svijeta oko sebe.
Ocjena: 10/10
(Samizdat / Krava22, 2020.)
>>Klinika Denisa Kataneca “Jada Jada”
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
