Osmo studijsko izdanje francuskog benda donosi koherentnu cjelinu sastavljenu od elemenata art-rocka, progresivnih bljeskova i heavy metal prisjećanja te obogaćenu specifičnom post-rock osjećajnošću.
Među albumima koji su objavljeni u posljednjih mjesec-dva ove godine posebno vrijedi istaknuti novo studijsko izdanje francuskog benda Klone. Oni koji s pozornošću prate njihovu dva desetljeća dugu karijeru zasigurno su se začudili u trenutku najave nove zbirke naslovljene „The Unseen“. Naime, prošlogodišnji se vrlo dobar album „Meanwhile“ još nije pošteno ni ohladio, a novo izdanje već je stiglo. Ipak, razloga za brzu objavu zasigurno je bilo.
Najavljujući novu zbirku, gitarist i kompozitor Guillaume Bernard napomenuo je da je riječ o starim, dosad neizvođenim i neobjavljenim pjesmama na kojima se protekle dvije godine kontinuirano ozbiljno radilo. Tako su dobile novo ruho s novim aranžmanima, a sve u svjetlu potrebe artikuliranja još većeg odmaka od ranog heavy metal razdoblja u kojemu su nastale.
Mnoge su glasovite grupe – uz zgražanje inicijalnih poklonika – učinile slične korake udaljavanja od početne teškometalne estetike. Sjetimo se, primjerice, slučaja Anatheme, benda koji je – ekstremno ublaživši zvučnu sliku – gotovo preko noći izgubio odanu doom metal sljedbu, ali je istodobno osvojio publiku na koju dotad ni u snu nije mogao računati.
Posebno je zanimljivo da je ekipa iz Anatheme, ali i mnogih srodnih bendova, najčešće koračala u smjeru različitih podžanrova progresivnog ili art-rocka. U tom smislu, ni francuski kvintet Klone nije iznimka. Započeli su s izrazitim heavy metal zvukom obilježenim snažnim gitarskim rifovima i upečatljivim grlenim vriskovima pjevača Yanna Lignera (te, dodajmo, sklonošću za grupnim headbangingom na nastupima uživo), da bi danas od kritike bili sagledavani pretežito u okviru progresivnih žanrova suvremene rock produkcije.
Istinski heavy metal dani su, dakle, daleko iza Francuza, iako nas Ligner i dalje zna počastiti pokojom vokalizacijom bliskom growlu. Klone su svoje fanove već navikli da se pojedina obilježja metala danas pojavljuju u potpuno drugačijim ulogama nego prije, a ponajprije u svrhu dočaravanja snovitog, kontemplativnog i ponekad mračnog općeg ugođaja.
Prošlogodišnji je album tako uspostavio novo poglavlje u kojem je zvuk dodatno obogaćen slojevima klavijatura i saksofonskim dionicama pridruženog člana benda Matthieua Metzgera. Ovogodišnja pak zbirka dodatno je potvrdila takvo žanrovsko usmjerenje; riječ je o gitarski orijentiranoj glazbi srednjega i sporijeg tempa koja u čvrstu cjelinu spaja elemente art-rocka s progresivnim bljeskovima i heavy metal prisjećanjima, a taj amalgam obogaćuje i specifičnom post-rock osjećajnošću.
Međutim, sve te žanrovske odrednice prosječnom slušatelju neće biti bitne. Ono što ovaj album čini osobito privlačnim jest efektno stvaranje atmosfere sa svojevrsnim hipnotičkim djelovanjem. Relativno jednostavne melodije i ponavljajući rifovi lako će začarati one sklone takvoj vrsti glazbe, pa je užitak zajamčen.
Ipak, riječ je o prepoznatljivoj zvučnoj slici koja ne nudi osobitu raznolikost, pa se nećemo moći složiti sa zaključkom pojedinih kritičara o tome da ovaj album predstavlja iskorak u dosad neistraženo, odnosno da otvara novo razvojno poglavlje. Drugim riječima, ako ste već slušali Klone, odmah ćete prepoznati da se kod bilo koje od novih stvari radi upravo o tom bendu.
„The Unseen“, zaključit ćemo, u svakom slučaju posjeduje progresivne instrumentalne dionice, ali njihova složenost nije zamorna i ne otežava slušanje, pa se svih sedam pjesama – s ukupnim trajanjem od četrdesetak minuta – može vrlo lako savladati. Snažan vokal Yanna Lignera nosi čitav album, pružajući širok spektar emocija, od sjete do bijesa. Već se na uvodnoj „Interlaced“ pokazuje važnost njegova glasa u stvaranju općeg ugođaja, dok će sjajna saksofonska solaža pjesmu odvesti u iznenađujuće zvučne prostore.
„After the Sun“ vjerojatno je najvažnija stvar na albumu jer na specifičan način spaja atmosferične post-rock elemente s melodičnošću tipičnom za ovaj bend. Završna, dvanaest minuta dugačka „Spring“ pruža ambijentalan višeminutni lagani uvodni i završni instrumentalni dio, između kojih se nalazi neočekivano žestoka, gotovo kakofonična oluja. U svakom slučaju to je najprogresivnija pjesma albuma pa se možda upravo u njoj krije i klica novih mogućnosti.
Ni ostale četiri pjesme na osmom studijskom izdanju benda nisu za odbaciti. Riječ je o koherentnoj cjelini koja je rezultat zrelosti i uigranosti, pa možemo zaključiti da Klone zaslužuju više pozornosti nego što je dobivaju. Ono što se po specijaliziranim portalima najviše zamjera ovoj zanimljivoj skupini glazbenika jest činjenica da stihove izvode na engleskom jeziku.
Naime, Yann Ligner, njihov autor, pjeva ih s izrazitim francuskim naglaskom, što mnoge može podosta uzrujati. Naši bendovi koji pjevaju na engleskom najčešće to čine bitno bolje od Francuza – posljednje koje sam gledao uživo bili su One Possible Option (da, bio sam jedan od tridesetak posjetitelja nedavnoga odličnog koncerta u Močvari!), pa mogu zaključiti da njihov pjevač Deni Kasapović nema problema s engleskim izgovorom. Ipak, u slučaju Klonea vrijedi prepoznati određen šarm u Lignerovom „francuskom engleskom“ i razumijevati ga kao još jedan element njihove posebnosti.
Konačno, za vjerovati je da ni pravovjerni metalci neće ostati potpuno nezadovoljni nakon slušanja ovog albuma. Ekipi iz Klonea – koliko god željeli stvarati nježnu, elegantnu i osjećajnu glazbu – metal je uvijek u retrovizoru, nadohvat ruke, pa se lako mogu okrenuti i za njim posegnuti kadgod im to odgovara. Hrabro i vješto koristeći raznorodne žanrovske obrasce, pokazali su da proces odmicanja od teškometalnih početaka ne mora nužno značiti i potpuno odustajanje od vlastitih korijena.
Ocjena: 8/10
(Pelagic Records, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
