Neverbalni akrobatski izraz Casusova ‘Knee Deepa’ zadivljuje, kao i mnoge cirkuske predstave, ponajprije fantastičnom fizičkom spremnošću izvođača od kojih dubinu do koljena istražuje njih četvero – Emma Serjeant, Jesse Scott, Vincent Van Berkel i Lachlan McAulay.
Opčinjeni smo već na primarnoj razini osupnutošću šokantnom vještinom, dotjeranošću tijela i njegovih mogućnosti do, a nerijetko se čini i preko, granice mogućeg.
Udruga Mala performerska scena desetu je godišnjicu Festivala novog cirkusa odlučila proslaviti cjelogodišnjom priredbom, te je tijekom 2014. pred hrvatsku publiku dovela jedanaest predstava s ukupno petnaest izvedbi, a važna je novost da je decentralizirala djelovanje i iz Zagreba odmakla do Rijeke, Svetvinčenta, Zadra i Splita.
U veljači 2014. FNC je otvoren nastupom australske družine Circa koja je dupke napunila Zagrebačko kazalište mladih, a zatvaranje je opet pripalo Australcima, ovom zgodom skupini Casus. Nedjeljna (16. studenoga) izvedba Knee Deepa, prve predstave skupine okupljene u Brisbaneu 2011., u KUC-u Travno unaprijed je rasprodana te je stoga dodana još jedna, u petak, 21. studenoga u istom prostoru, a potom, u subotu, 22. studenoga, na istom mjestu u isto vrijeme (20 sati) slijedi Finding the Silence.
Slično kao ni glazbu, plesne pokrete ne razumijemo same po sebi. Da bi nam nešto rekli, potrebno ih je uokviriti u narativ, asocirati uz prepoznatljive znakove i pojmove ili se, pak, poslužiti utvrđenim standardima, matricama, shemama.
Sastavljen od niza točaka među kojima ima ponešto razumljivi(ji)h – primjerice ona u kojoj Van Berkel otkriva ritam i glazbu pljeskajući se po tijelu ili ona u kojoj Serjeant škripi poput nepodmazanoga stroja – šezdesetak minuta “Knee Deepa” mahom odbacuje narativnost, o fabularnosti da ne govorimo, a tjelesna umijeća članova skupine nastoji oblikovati u apstraktan umjetnički doživljaj, nešto što bismo mogli opisati kao žive skulpture u neprestanom pokretu, u stalnoj mijeni, bilo da ih sobom, uz pomoć odgovarajućih, jednostavnih svjetlosnih rješenja koja naglašavaju voluminoznost mišićavih oblika, tvore jedan ili više artista posloženih ili prepletenih u raznorazne oblike.
Premda nudi atrakcije kao što su doslovan hod po jajima ili stajanje čak dvojice akrobata, jedan na drugome, na tim jajima, a sve na stoliću čije su noge postavljene na grliće uspravnih boca te, dakako, mnoge druge akrobatsko-ekvilibrističke vratolomije na trapezu, konopu, tkanini… i premda jest vrlo dinamičan, “Knee Deep” zrači notom lirske meditacije više negoli okusom cirkusiranja namijenjenog zabavi u prvom smislu tog pojma.
Iako je posve jasno da gledamo do u tančine nijansirane i uvježbane točke, cjelina odiše spontanošću, dojmom da je izrasla iz improvizacijskog prepuštanja strujanjima instinkta, osluškivanjem unutarnjeg glasa, bez puno oslanjanja na racionalno i razumno planiranje, građenje, strukturiranje.
Poduprti (ovom prigodom koji decibel neugodno preglasnom) glazbom iz zvučnika, mješavinom new agea, industriala i plodova bluesa u 21. stoljeću, u rasponu od Kronos Quarteta do Eddieja Veddera, Casus nas je malo po malo, nenametljivom sigurnošću i predanošću, gustom energijom međusobnog povjerenja i razumijevanja, bez „pretencioznosti i trijumfalizma“ koji cirkusu inače nisu strani, uvukao onkraj horizonta realnosti, u toplu snoliku nigdinu u kojoj pojam shvaćanja postaje nebitan u odnosu na pojam doživljaja.
(KUC Travno, Zagreb, 16. studenoga 2014.)