Književna tribina ‘Rock i književnost’ održana 28. listopada u zagrebačkoj Gradskoj knjižnici na Starčevićevom trgu više je podsjećala na ‘nostalgija trip’ gostiju nego na suvereni razgovor o rocku i književnosti.
Čitaju li današnji pisci u Hrvatskoj suvremene autore? Franzena, Zadie Smith, Houellebecqa, da spomenem samo ove najrazvikanije? Vjerojatno čitaju, to nije ni pitanje toliko same struke i književničkog poziva koliko same opće kulture. No, slušaju li suvremene rock bendove? To pitanje mi je non-stop zujalo glavom dok sam prisustvovao književnoj tribini „Rock i književnost“ pod vodstvom Gordana Nuhanovića, s gostima Borivojem Radakovićem, Arsenom Oremovićem i Brankom Kostelnikom.
Može li netko neupućen u recentne bendove suvereno progovarati o rocku i književnosti? Jer sat i pol, koliko je trajala tribina, nije se prelazila devedeseta, uz par iznimki kao što su Eminem, Nirvana, Tram 11, Pipsi i TBF. Nisam dobio dojam da je itko od njih slušao recimo The Gaslight Anthem, Franka Turnera ili Fucked Up, iako su se gosti busali u svoja punkerska prsa, nego se poimanje rocka i dalje zadržavalo na okoštalim klasicima poput Boba Dylana i The Clash.
Sam povod tribini bila je pojava nekoliko knjiga o rocku na hrvatskom tržištu, s blagim naglaskom na zbirku priča „Zvučni Zid“ i njegov nastavak „Vinilne Priče“ pod uredničkom palicom Arsena Oremovića, te Kostelnikova zbirka eseja „Popkalčr“ i novoizašla „Eros, laži i pop/rock pjesme“. S obzirom da sam pročitao samo dvije od navedenih knjiga, mogu reći da je „Zvučni zid“ simpatična, ali dozlaboga predvidljiva zbirka s Azrom, Iggyjem Popom i Dylanom kao najčešćim glavnim junacima više ili manje uspješnih priča. Da su se među junacima knjige našli i Lepa Brena ili Morbid Angel, pretpostavljam da bi mi knjiga bila donekle zanimljivija, ali skidam kapu za priču o bosanskom rock’n’roll kralju Miliću Vukašinoviću.
„Popkalčr“ je pak zastrašujuće diletanski napisano (ne)djelo koje okuplja na jednom mjestu eseje Branka Kostelnika o popularnoj glazbi i likovnoj umjetnosti u zadnjih 15-ak godina. I dok ga on u predgovoru pretenciozno najavljuje kao potencijalno pedagoško pomagalo za mlađe generacije koje misle istraživati pop kulturu, ustvari se radi ili o gomili besmislica (promašena komparacija Nirvane i Majki i teško dokučiv esej o Madonni), ziheraškim recenzijama najvećih živućih rock izvođača (Patti Smith, Pink Floyd, Nick Cave…) ili o zidanju spomenika jugoslavenskom novom valu i Kostelnikove uloge u njemu (s najjačim argumentom ikad „teško da će se na ovom prostoru pojaviti opet neki novi Johnny, Jura, Jajo, Pero ili Koja, to je naprosto tako“), preskačući gotovo sve ostale scene izvan poteza Ljubljana – Zagreb – Beograd.
Ima li rocka u književnosti, otkad to počinje, tko to piše, od Kerouaca do Hornbyja, FAK kao rockerski pristup književnosti, Dylan kao pjesnik, kako je to klapalo u Londonu prije dvadesetak godina bile su neke od tema kojima se tribina bavila. Očekivano, najkoherentniji u tome je bio Borivoj Radaković, kao rodonačelnik „rockerskog“ stila na domaćoj književnoj sceni, dok su se druga dvojica nemušto krpala uz prvoborca. Skakalo se s teme na temu, pa se u jednom trenu došlo do toga kako nekad osamdesetih nije bilo rocka na televiziji, a danas imamo situaciju da Jutarnji List stavlja na naslovnicu smrt Joea Strummera. Zatim je diskusija počela o tome ima li rocka u medijima danas više ili manje, pa su se tu mišljenja donekle podijelila. Dopuštam mogućnost da Nuhanović to više ne pamti, ali se ja još uvijek dobro sjećam Zabranjenog Pušenja, Električnog Orgazma i Psihomodo Popa (i to prije snimanja „Godine zmaja“) na telki osamdesetih, dok se danas tako nešto može vidjeti jedino u „Garaži“ na drugom programu HRT-a.
Uostalom, Oremović je urednik kulture u Forumu, ako on ne može progurati rock u svoj magazin, tko može?! Nema u svemu tome konkretne priče o knjigama, kako su nastale, koji su feedback polučile, ne može se pričati o tim ordinarnim stvarima kad za stolom sjede likovi na ego tripovima veličine sopotskih nebodera. Po ne znam koji put su se prepričavale priče kako je punk promijenio sve, zaboravljajući na barem tri sljedeće glazbene paradigme koje su uslijedile nakon punka. Opet su se prežvakavali novovalni mitovi na kojima je Kostelnik izgradio cijelu svoju karijeru, iako je bio tek kičmanovićevska figura koja je gnjavila novovalne njuške kad bi svirali u Osijeku kako je to sam priznao u svojim pričicama. Još kad spomene nezaobilaznu uzrečicu „za ove mlađe naraštaje koji to vjerojatno ne znaju…“, čovjeku dođe da se izdere „Frajeru, svi živi znaju sve te priče o jugoslavenskom novom valu, čitali smo ih u Jutarnjem, gledali u „Sretnom djetetu“ i desetinama dokumentaraca s područja cijele ex Yu, slušali od zaslužnih prvoboraca, davite s tim zadnjih 15 godina!“ Da stvar bude gora, Kostelnik kao svjedok tih vremena doista ne barata ni sa kakvim skrivenim pričama ili anegdotama, nego valja one najopćenitije i do krajnjih granica izlizane storije o novom valu na području nekadašnje Jugoslavije. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
