Književna tribina ‘Rock i književnost’ održana 28. listopada u zagrebačkoj Gradskoj knjižnici na Starčevićevom trgu više je podsjećala na ‘nostalgija trip’ gostiju nego na suvereni razgovor o rocku i književnosti.
Ono što se događa s jugoslavenskim Novim valom danas je konstantno zamagljivanje činjenica, stvaranje mitova i apsolutni manjak objektivne analize tog vremena, pa tako Novi val postaje kulturno-muzički ekvivalent „predziđa kršćanstva“, „Višeslavove krstionce“ i sličnih povijesno klimavih dogmi. Jer koliko god Polet napravio koristi za domaću kulturnu i novinarsku scenu, činjenica je da je to bio prvenstveno list skojevskih drukera preko kojeg je Partija kontrolirala tadašnju omladinsku scenu i pazila da nema neželjenih ideoloških i društvenih skretanja. Da je tome tako, pokazuje i primjer bivšeg urednika Poleta Pere Kvesića koji je nastavio svoju karijeru kao jedan od autora zloglasne Šuvarove „Bijele knjige“. Tko je rekao da špijuniranje za sistem ne može biti zabavno? Da je posao odlično naučen, vidi se iz primjera Nine Pavića i njegovog EPH carstva koje redovito servisira svaku garnituru na vlasti u Hrvatskoj.
Dominantna zabluda koju Kostelnik neprestano ponavlja po medijima koji pišu o domaćem Novom valu je, po onoj Goebbelsovskoj da „stotinu puta ispričana laž postaje istina“, ta kako je Jugoslavija tad imala najznačajniju glazbenu scenu nakon Amerike i Velike Britanije, što naprosto nije točno. Iako je novovalna scena u samoj Jugoslaviji nedvojbeno odigrala značajnu ulogu, u europskim okvirima je, osim donekle u Poljskoj, ostala nezapažena sve do danas. Jedini ex-Yu bendovi koji su ostavili trag izvan granica tadašnje države bili su Laibach i Patareni (uz doista proširene uvjete, tu bi još mogli naći i Borghesia i U.B.R.), a koliko god se suvremenici Pankrta i Parafa pozivali na njihov značaj, ostaje činjenica da za njih osim regionalne publike znaju jedino pasionirani rock arheolozi i sakupljači opskurnih KBD punk ploča, dok je za Azru, Haustor, Film ili Šarla Akrobatu upitno imaju li čak i taj status. Recenzija prvog albuma Električnog Orgazma u NME, često spominjana kao dokaz da su domaći bendovi bili zamijećeni i u Londonu, doista nije napravila ništa bitno za sam bend niti za tadašnju jugoslavensku scenu. Usporedbe radi, Švicarska je imala Kleenex/Lilliput, Yello i Grauzone, Nizozemska The Ex, Rondos i B.G.K., Švedska Ebbu Grön, Leather Nun i Anti-Cimex, bendove koji su već tad postali bitni i utjecajni sve do današnjih dana, tako da priča o jugoslavenskoj glazbenoj sceni kao o drugoj najjačoj u Europi u to vrijeme pada u vodu. Čak je i Poljska, u to vrijeme iza željezne zavjese, imala iznimno jaku alternativnu scenu sa bendovima kao što su bili Dezerter, Siekiera, Armia, Abaddon i znamenitim Jarocinskim festivalom, tako da ni među komunističkim zemljama jugoslavenska scena ne drži apsolutni primat. Ali da bi se to moglo realno i objektivno sagledati, potrebno je izaći iz samozadovoljnih avlija domaće scene gdje se svi međusobno tapšu po ramenima, što nekima i dalje predstavlja nepremostiv problem. Cijelu tu tezu je nehotično pokopao i sam Oremović, prepričavajući kako se sam Mick Jones nedavno gostujući u Zagrebu zabezeknuo samom činjenicom da je netko u Jugoslaviji uopće slušao The Clash u vrijeme njihovog postojanja. Toliko o toj znamenitoj Yu sceni.
Kraj tribine je obilježilo pitanje za Kostelnika o osječkoj rock sceni, te se počelo guditi o divnim vremenima osamdesetih kad su omladinski projekti dobijali izdašne dotacije iz državnih proračuna, pa se od toga moglo lijepo funkcionirati i stvarati scena. Čuli smo i to kako se Roderick svim silama htio uvaljati u Jugoton (ono što se danas uobičajeno naziva „prodaja“ ili „sell-out“), ali baš toliko sluha i razumijevanja od državnih struktura nije bilo. Da se taj običaj jahanja na državnim jaslama nije posve izgubilo, pokazuje i njegovo fantomsko radno mjesto producenta u Muzeju Suvremene Umjetnosti. Pričati o značenju osječke glazbene scene krajem osamdesetih, a pritom posve preskakati današnje scenske korifeje i uzdanice poput Debelog Precjednika, Grupe Tvog Života, Sizifa ili Buda Spencera pokazuje posvemašnju nezainteresiranost ičega suvremenog na domaćoj sceni.
Kad je došlo vrijeme za postavljanje pitanja, bio sam posve zbunjen. O čemu se dovraga raspravljalo na ovoj tribini? Je li se išta ozbiljnije analiziralo ili se naprosto radilo o nekritičkom nostalgija tripu gostiju? Na moju konstataciju kako nisam siguran znaju li uvaženi gosti išta o rock sceni nakon 1990. godine, i kako bi bilo zahvalnije pozvati u goste Vinka Barića, autora zasad jedinog poštenog publicističkog djela o tom razdoblju domaće glazbe „Hrvatski punk i novi val 1976-1987“, odmah je započelo frktanje kako je to tek površni napad nekoga tko je sjedio na ušima tijekom tribine. Radaković je počeo samouvjereno nabrajati kako on zna i za Nulu i Monte Paradiso festival i za događaje u Samoboru 1995. godine (zloglasni napad policijskih Alfi na punkere), ali nisam imao srca reći časnoj starini kako je otad prošlo već 15 godina, a Nula se u međuvremenu raspala i ponovo okupila. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
