Književna tribina ‘Rock i književnost’ održana 28. listopada u zagrebačkoj Gradskoj knjižnici na Starčevićevom trgu više je podsjećala na ‘nostalgija trip’ gostiju nego na suvereni razgovor o rocku i književnosti.
Domaći underground bendovi su aktivniji izvan granica Hrvatske kao nikad prije, što dokazuju europske turneje već spomenutog Debelog Precjednika, japanska turneja Seven That Spells ili brazilska turneja Nulle Oste, samo vrli urednici kulture u medijima nemaju danas pojma o tome, a vjerojatno ni interesa, pa im je zanimljivije i dalje mantrati o Clashu i Novom valu. Ni ne očekujem da to znaju, ni da trebaju pisati o tome, samo neka ne pile više sa svojih blaženih visina kako nam trebaju novi klinci kao i onomad prije tridesetak godina. Oni postoje, stvorili su sami svoje scene i scenske niše još u devedesetima, bez državnih poticaja i medija kao nekad u osamdesetima, samo su danas okolnosti ponešto drugačije u kojima se navedene starudije pretjerano ne snalaze.
Svak se češe tamo gdje ga svrbi, pa su nakon mog komentara o Barićevoj knjizi Oremović i Kostelnik dreknuli kako prikazi njihovih tadašnjih bendova vrve pogreškama. I dok ne poričem greške, koje će vjerojatno biti ispravljene uslijedi li drugo izdanje, činjenica je da se radi o neočekivano iscrpnoj i sveobuhvatnoj knjizi u kojoj je velik dio materijala skupljen oralnim svjedočenjima sudionika tih bendova, a sjećanje nakon toliko godina zna biti varljivo, niti će netko zamjeriti poneku netočnost o Rodericku ili Blitzkriegu. Na moj sljedeći komentar kako je „Popkalčr“ naprosto loša knjiga bez ozbiljnih argumenata za svoje teze (bar one koje nisu prepisane od Dicka Hebdigea, što je navodno prisutnije u „Erosu, lažima i pop/rock pjesmama“, prema samom svjedočenju autora), sa barem dvije negativne recenzije, Kostelnik je uzvratio kako su mnogi ozbiljni časopisi objavili te eseje i kako u njoj nema nijedne pogreške. Ja sam doduše našao bar jednu grešku, tamo gdje piše da je autor producent u MSU, iako taj odjel MSU-a još ne postoji u praksi, a sam Kostelnik radi kao – tajnik. I neka si izvolim sam napisati svoju knjigu, ako mislim da ova nije dobra.
Pitanje koje se postavlja je trebaju li nam knjige o rocku čak i pod cijenu da su loše napisane? Ako su takve kriminalno loše pisanije objavljene u renomiranim časopisima, onda je očito situacija još gora nego što izgleda, jer odgovorni urednici ne znaju dovoljno o popkulturnim temama koje objavljuju. Bez straha, ima i tome lijeka, relativno recentni radovi Velimira Grgića, Tonćija Kožula ili već spomenutog Vinka Barića daju nadu da i Hrvatska svoje Simone Reynoldse za trku ima, samo je pitanje hoće li ih urednici u toj popkulturnoj kakofoniji uspjeti prepoznati. Držim im fige.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
