Taman na svjetski Dan učitelja, dakle u četvrtak 5. listopada Facebook zid mi je gorio od silnog snebivanja jer je pjevačica Aleksandra Prijović rasprodala i treći koncert u Areni Zagreb, a ulaznice za četvrti puštene u prodaju.
Kažu neki da „tako nešto kao ta cajka nije dosad napravio nitko“. Pa morat ću ih razočarati. Je napravio je Dino Merlin. I on ima četiri koncerta u toj istoj Areni i u tom istom Zagrebu i u istoj ovoj godini. Jedino što sramežljivo iskače u toj ponudi Arene jest koncert Gorana Bareta i Majki, ali i tu se već znalci primijetili da u prodaji nema ulaznica za najgornju tribinu. Što će reći, ako napune parter i donju tribinu – puna šaka brade.
Dakle, da ponovimo Arena omjer: Prijović – Merlin – Bare: 4:4:1. U stvarnosti će to izgledati tako da će Prijović i Merlin na svojim koncertima imati preko 60.000 ljudi (zajedno 120.000 tisuća), a Bare i Majke bi na koncertu života mogli imati između 12 i 14 tisuća. I to je taj neki vječiti omjer u, za čuđenje uvijek spremnom, Zagrebu.
Posebno su mi mile priče o tome kako se ovdašnjim „ljudima glazba nameće s istoka“. Čuj, nameće? Može se nametnuti porez ili neka obaveza pod prijetnjom neke kazne, ali da se nekom nametne da ode kupiti ulaznicu za koncert je žešća glupost. Uglavnom ta priča o Zagrebu (može i o Hrvatskoj) i narodnjacima je oduvijek šuplja poput službenog izvješća onog deponija plastike kojeg je progutao požar u Slavoniji u kojem se tvrdilo da se radilo po najvišim standardima. Pa, o tome se moglo prije požara. A da se ne govori da je u međuvremenu iscurila priča o tome da je stotinjak nepalskih radnika živjelo i spavalo u krugu deponija. Stvarno, najviši standardi.
Tako isto i ta priča o Zagrebu i narodnjacima: naizgled svi mi živimo po nekim mitteleuropskim kulturnim standardima, a onda buknu ulaznice za neke narodnjake.
Prošle godine se tako čudilo Saši Matiću u Areni, godinu prije Croatian Songs odjeljku Billboardove top liste, prije korone mnoštvu krcatih narodnjačkih klubova u širem centru grada… na koncu i dva čovjeka koja su osnovala ovaj portal su ubrzo bili „zamoljeni da odu“ iz jedne mainstream kuće nakon što su odlučili da reporti s dvije uzastopne koncertne večeri Halida Bešlića u onoj istoj Areni Zagreb neće biti PR karaktera, već kritičkog. Da se dalo Halidu, on bi napunio i treću večer puno prije Prijović.
Dakle, da utvrdimo gradivo, Zagreb i narodnjaci su uglavnom nešto što se događa na skali velikog događaja. To nije tamo neki kafanski underground. Čak i u vrijeme tvrdih devedesetih postojalo je prešutno kompromisno rješenje. Cro Dance je bio priča na razini diskoteka, ali Domom sportova su drmali tamburaši. Nije da su Gazde bili neki narodnjaci, ali u nedostatku ponude nekih drugih narodnjaka, savršeno su ispunjavali svoju ulogu za masovke tog tipa.
Otkad smo tržišno otvoreni i po pitanju glazbe možemo za sve okriviti kapitalizam, ali ni socijalizam tu nije bio nešto posebno učinkovit, jer mnogi stariji se živo sjećaju silnog zagrebačkog čuđenja kad je Lepa Brena sa svojim Slatkim grehom u ekstazu bacala Dom sportova.
Obzirom da se cijela priča svodi na to da jedan dio Zagreba (a može i Hrvatske) ne podnosi glazbeni ukus drugog dijela svojih sugrađana, dapače drži ga prizemno primitivnim, rješenje bi možda trebalo potražiti na jednom sasvim drugom mjestu o kojem se u ovakvim prigodama obično nikad ne priča.
Gdje smo ono počeli? Ah da, Dan učitelja…
Kao roditelj dvoje djece školske dobi svake godine proživljavam isti popizditis kad pogledam raspored sati. Nešto kao Zagreb s narodnjacima. Jedan sat glazbenog i likovnog odgoja tjedno naspram dva sata vjeronauka, tj. donedavno, gluvarenja po školskim hodnicima one djece koja ne pohađaju vjeronauk. Dakle, predmeti u kojima se razvija niz motoričkih i intelektualnih sposobnosti svedeni su na minimum. O koristi dogmatskog predmeta ovdje ne bih previše, jer ne znam koliko taj pomaže u razvoju kreativnosti.
Možda sam ja neka čudna crna ovca, ali meni je u osnovnoj školi bilo premalo i likovnog i glazbenog dok ih je bilo čak dva sata tjedno. Bili su mi to jedini predmeti koji su u sebi imali neki drukčiji sklop u kojem si se mogao na neki način izraziti, a da nije sve gola prisila. Likovni odgoj je uvijek bio blok sat i mnogi ni u tih sat i pol nisu često mogli dovršiti radove. Kakve radove danas klinci rišu u roku od 45 minuta?
Glazbeni u osnovnoj nam je predavala Ksenija Erker koja je nas klince vabila da donosimo ploče i da ih preslušavamo na satu. Cijeli sat tako razred sluša Duran Duran, AC/DC, Uriah Heep, Sigue Sigue Sputnik, Culture Club, Jimija Hendrixa, ali i Mozarta, Bacha, Vivaldija… Bilo je i živahnih situacija prepucavanja nas učenika oko stilova, no Erkerica nas je izlagala svemu i poticala te debate. Je li to bilo po nastavnom planu, vrag će ga znati, ali 45 minuta slušanja glazbe usred nastavnog tjedna bio je predivan predah uslijed suhoparnih školskih sati. Naizgled misliš da ne učiš ništa i da se odmaraš i da je profa blesava, a u biti upijaš i da ne znaš. Što danas slušaju klinci unutar onih jedinih 45 minuta tjedno? Postoji li dovoljno vremena da im profesori glazbenog puštaju neku glazbu uopće (shvaćate li koliko je bizarno postaviti ovo pitanje – ima li glazbe na glazbenom odgoju)?
Možemo i još dublje, ili šire, kako vam drago. Koliko osnovnih škola u Hrvatskoj ima mogućnosti za nabavu instrumenta i organiziranje rada školskih orkestara ili školskih bendova i koliko ih se uopće time bavi? Nije da ih je bilo ni u moje vrijeme. Stoga, lako je snobovski pišati s visine po tamo nekim narodnjacima, no zapita li se itko o tome koliko to ima veze s općim stupnjem glazbenog obrazovanja nacije i postoje li alati da se podigne stupanj tražene kvalitete u populaciji. Nisu problem cajke kao cajke, već to što publika ne zahtijeva kvalitetnije, već im je dovoljna razina koja im se nudi i za nju izdvaja novac. Na koncu postoji puno primjera u kojem doživljaj narodne glazbe kad je profiltriraju kvalitetni glazbenici kroz ono što nazivamo ‘etnom’ postaje vrhunska stvar.
Jedna Norveška koja broji oko 5,5 milijuna stanovnika, dakle nešto više od Hrvatske ima 83 (riječima: osamdeset tri) jazz kluba, 24 jazz festivala, 735 jazz glazbenika, te preko 3.000 jazz koncerata godišnje. Budžet Oslo World Music Festivala iznosio je 2015. godine 900.000 eura. Vlada i grad pokrili su 85% tog izdatka, a ulaznice svega 15%. A možemo zamisliti kolika je količina svih ostalih tržišno isplativih glazbenih događanja u toj zemlji.
Kome nije jasno, za kulturni prosperitet nacije u dobrom dijelu treba se brinuti država (možda upravo po gore spomenutom modelu 85% naprema 15%, jer u našoj državi je često stvar postavljena obrnuto, kao pomažu ti nešto s 15% ukupnih troškova), ali ne na način da nešto zabranjuje (nedaj Bože to), već da ulaže prije svega u obrazovanje ako joj je stalo do kakve-takve budućnosti u ovom kompetitivnom svijetu, kao i u sve one mehanizme koji će ono kvalitetno i edukativno učiniti dostupnim rame uz rame s onim što tržište nudi, posebno ako je to tržište oskudno.
Kod nas nije problem što su Prijović i Merlin u Areni, već što nema puno većeg spektra ponude u istom prostoru iz razloga jer smo inferiorno tržište za kvalitete svjetskog ranga čiji dolazak na neki način treba subvencionirati, a ne subvencionira se, bar ne dovoljno.
Nisu cajke sve pojele, one su samo spektakli po dampinškim cijenama za društvo u kojem vlada erozija duha i znanja. I nastavit će gaziti po živcima mnogima upravo kao jasni pokazatelji te društvene erozije kojoj se ne vidi svjetlo na kraju tunela, iako s njom ti glazbenici doslovce nemaju nikakve veze. Oni samo sviraju svoju glazbu i prodaju ulaznice. Dalje od toga ne idu.
Učitelji, sretno! I dalje je sve na vama.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
