Zatvoreno je ovogodišnje Ljeto u MSU, a zatvorili su ga KOIKOI koji su netom završili snimanje svojeg drugog studijskog albuma.
Jedanaesto izdanje kulturne manifestacije u Muzeju za suvremenu umjetnost u Novom Zagrebu privedeno je kraju gostovanjem beogradskog žanrovski fluidne, ali načelno indie rock senzacije KOIKOI koja konstantno plijeni pozornost izvrsnim koncertima nakon sad već prilično davno objavljenog prvijenca “Pozivi u stranu”, objavljenog još tamo pandemijske 2021., i s pravom proglašenog jednim od najboljih regionalnih izdanja te godine i šire.
KOIKOI su česti gosti kako u Zagrebu, tako i na raznim festivalima po regiji, pa sam ih tako prvi put gledao na INmusic Festivalu 2022.,a posljednji ovog proljeća na Kontaktu u Beogradu i oba puta su zapravo nadmašili moja očekivanja i zadivili me predanošću glazbi i užitkom koji je iz njih izbijao na pozornici. Svirali su oni i na ovogodišnjem MENT-u na kojemu smo također prisustvovali, a bio je to njihov posljednji nastup s klavijaturisticom Ivanom Ikom Miljković u postavi, ali red za njihov koncert bio je toliko dugačak da biste, kad biste u njemu stajali i uopće nakratko uhvatili kakav komad prostora u Gala Hali (gdje se promovirala postava kompilacije Hali Gali koje su i sami KOIKOI izdanak), morali biste propustiti veći dio ostatka festivala. Što vjerojatno dovoljno govori o opravdanoj popularnosti ovog benda.
U jednoj od svoje dvije najave benda s pozornice (budući da se žalio kako ga kritiziraju zbog njegove bombastičnosti, ovaj put je ponudio i “flah” predstavljanje benda), Branko Kostelnik, mastermind Ljeta u MSU najavio je bend kao “najveću nadu regije”, ali tri godine poslije prvijenca vjerujem da možemo reći kako je to što je do nedavno možda bilo nada sada potpuno obistinjeno. Pjesme s “Poziva u stranu”, kao primjerice “Ogledajo je zrcalo” koja ga otvara, pa je tako otvorila i sinoćnji koncert, djeluju ukorijenjeno u sadašnjost kombinirajući motive iz hipermodernih tokova glazbe s nekim pradavnim slavenskim elementima iz tradicije tvoreći specifičan i vrlo prijemčiv zvuk na koji i šira publika može reagirati veoma pozitivno.
Okrivit ćemo stoga visoke temperature i kasni datum u razdoblju u kojem je već popriličan broj Zagrepčana pohrlio prema obali za možda nešto slabiju posjećenost ovog koncerta barem u usporedbi s dvama prethodnim, no ne može se reći da je djelovalo “ćelavo”, budući da se sva publika nagurala u prostor između pozornice i miks pulta tvoreći mjestimično gotovo dovoljnu gustoću za slučaj da se frontmen Marko Grabež ponovno odluči za neki crowd surfing. To se nije dogodilo, ali nije bilo ni potrebno, jer koncert je donio sasvim dovoljan broj izvrsnih trenutaka da ostane upamćen kao jedno od onih događanja kojima je ovog ljeta svakako trebalo prisustvovati.
Iz simpatičnog uvodnog obraćanja publici saznali smo da je bend zaboravio ponijeti bas gitaru, pa im je svoju posudio lokalni (odnedavno) kvartet Djeca! I mora se priznati da instrument nije zakazao, budući da je upravo zvuk basa orao duboko i u specifičan i lijep ton gitare Grabeža činio glavni element sjajnog zvuka na platou muzeja. No, još bitniji podatak koji smo doznali iz te iste poslanice jest to da je bend u Zagreb došao praktički izravno iz studija u kojemu su dovršili snimanje svog drugog albuma. Upravo taj drugi album često se prikazuje kao test za bendove koji oduševe svojim prvim izdanjem, budući da na njemu moraju dokazati da im se uspjeh prvoga nije dogodio slučajno.
Kad je u pitanju KOIKOI, vjerujem da nije bilo dvojbe da će taj ispit položiti, budući da smo već imali priliku čuti njihovu sjajnu novu pjesmu “Putem Mimoza” na drugom izdanju Hali Gali kompilacije. Takav dojam je upotpunjen i premijernom izvedbom još jedne od novih pjesama (pretpostavljam da će se zvati “Nemam oreol” ili samo “Oreol”), a zatim i još nekim komadima novog materijala koji lijepo proširuje setlistu izvan okvira već mnogostruko osvjedočenog prvijenca i njegovih hitova poput ultra plesne “Hangar” (“U muzeju je ljubav, ovaj put je poviknuo Marko) ili pak velikog koncertnog favorita “Hrast” koji je i sinoć očekivano bio jedna od najbolje prihvaćenih točaka programa.
No, vrhunac je uvijek dobri stari “Misisipi” koji ni ovog puta nije zakazao. Marko se spustio u publiku i posjeo nas sve na pod, samo da bi nas natjerao u sinkronizirani skok nazad na noge, no dok je on tako dirigirao publikom, netko je na pozornici trebao preuzeti njegovu gitarističku zadaću. “Ovo stvarno nije režirano,” rekao je frontmen nakon što je našao dobrovoljca iz publike koji se pokazao ne samo iznenađujuće kompetentnim gitaristom, već se u bend uklopio i pjevanjem i općim držanjem pred publikom koja ga je zdušno bodrila i nagradila iskrenim aplauzom.
S drugim albumom u tobolcu, ovaj bend nije više “the next big thing” već samo “the big thing”. Nova beogradska scena je realnost, a KOIKOI su neimari njezinog nosećega stupa. Njima pripada i današnjica i sutrašnjica.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
