Uz regionalno koncipirani sastav Lelee koji pjeva na svim jezicima bivše Jugoslavije, beogradski bend Koikoi trenutno spada u najvruću aktualnu glazbenu ponudu, i mimo kataloga slovenskog Moonlee Recordsa, koji nipošto nije mirovao tijekom pandemije kad je u pitanju potraga za novim talentima.
Da bi debitantski album „Pozivi u stranu“ mogao biti nešto posebno dalo se već naslutiti s objavom prvog singla „Ogledalo je zrcalo“ u kojem kao da je najbolje sažeta filozofija i smjer benda, a da se ne govori o tome da je taj etno psihodelični uradak ujedno i izvrstan singl koji uz sve i otvara album „Pozivi u stranu“. Iz „Ogledalo je zrcalo“ bilo je odmah jasno da je Koikoi pažljivo ciljan i osmišljeni bend u želji da sveobuhvatnim prihvaćanjem žanrova stvori vlastiti originalni pečat. Najjači adut u toj prepoznatljivosti je žensko višeglasje od kojeg su Ladarice još puno prije stvorile etno brend u svjetskim okvirima gledano, no Koikoi je tu odlučio otići korak dalje i stopiti ga što je prirodnije moguće drugim eminentnim svjetskim utjecajima. Dakle, nije to neki posprdni narodnjački privjesak za ekspresno privlačenje širokih narodnih masa, već jasno utkana etno geografija u klasičnu zapadnjačku bendovsku postavu.
„Ogledalo je zrcalo“ kao da je nadahnuta pjesmom „Crveno“ Repetitora, nadograđena psihodeličnom fluidnošću kakvu pronalazimo kod Nežnog Dalibora, a opet je sve to skupa malo iščašeno na način kako su nekad radili Jarboli, kao što ne treba zaboraviti ni pop moment koji imaju Artan Lili. Već ovo nabrajanje dovoljno govori u prilog ambicioznosti i toga da takve prenapregnute konstrukcije uglavnom pucaju po šavovima, no „Ogledalo je zrcalo“ je po svim tim parametrima držalo sve na okupu i bilo pravo osvježenje na srpskoj sceni koja već godinama igra na adut borbene žestine, a manje na melodijske nizove kad je u pitanja rock scena.
Drugi najavni singl bila je pjesma „Misisipi“ praćena izuzetnim video spotom urađenog u stilu kultne „Južnjačke utjehe“ Waltera Hilla. No, opet, i mimo spota, „Misisipi“ je izuzetna psihodelična vožnja, koja uvijek iznenađuje svojim tijekom i nakon što ste je puno puta poslušali prije toga. Jednom pogoditi može biti slučajnost, ali drugi put – to je već sasvim drugi nivo vještine i talenta. Stoga, da, čekao sam te „Pozive u stranu“ jer mi je pažnja već bila usmjerena na Koikoi, a i preslušavanjem „Hali Gali Kompilacije“ kojom su se predstavili novi beogradski bendovi sam na početku 2020. zaključio da „ipak možda najzanimljiviju originalnu strukturnu post rock zrelost pjesmom „Bog te ubio“ demonstrira Koikoi na kraju kompilacije.“
Iza imena Koikoi stoje Marko Grabež, Emilija Đorđević, Ivana Miljković i Ivan Pavlović Gizmo i to su definitivno imena koja treba zapamtiti jer iza ovog njihovog ambicioznog koraka stoji uistinu mnogo nadahnuća.
Nakon uvodne „Ogledalo je zrcalo“ za koju je već kazano da dolazi kao udarni statement benda, album se nastavlja otkrivati kroz disco laidback komad „Plan“ koji vješto proširuje djelovanje i na plesne podije, ali bez podilaženja, već više na intelektualnom nivou na kojem djeluju primjerice Bella Technika. Ženskom višeglasju Balkana vraća nas „Dodol“, da bi se potom „Misisipi“ savršeno psihodelično razlio i još više proširio domenu iščekivanja i predstojećih iznenađenja.
Prvo takvo veliko iznenađenje je naslovna pjesma „Pozivi u stranu“ koja drži okosnicu središnjeg dijela albuma s impozantnih osam minuta trajanja u slojevitoj baražnoj vatri basa i gitara, a potom i himničnih vokala koji svi zajedno vode u plesni delirij. Pjesma u svom finalnom dijelu kakofonično ruši sve barijere, računajući tu i one stilske i istovremeno potvrđuje odluku da po njoj bude nazvan i album.
„Hrast“ potom etno zvuk skreće u polje elektronike koju preuzima ‘mljevenje’ industriala. Ukratko, ugodnim iznenađenjima nema kraja, no jasno je da bi još jedan adrenalinski udar bio previše. Svjesni toga, Koikoi tu staju na loptu s baladom „One koje bole boje se i vole“, ali i nakon nje pažljivo ubrzavaju s „Hangar“, nadovezujući na nju plesnu neworderovsku pjesmu „Krinolina“.
Posljednja, deseta po redu, „Kada ostari dan“ upravo je ona vrsta pjesme koja se priželjkuje za sam kraj, jer ona kao da je mračna blizanka uvodne „Ogledalo je zrcalo“ – diše sličnu emociju, kao što u refrenu asocira na neko davno ljeto ljubavi koje su isto tako davno opjevali Mamas & Papas, ali dakako u ovom ponovno otkrivenom etno štihu Balkana.
„Na kraju sve dođe“, pjevaju Koikoi u završnom krešendu ovog albuma bez ijednog pogrešnog koraka, opijajuće izvedbe i nadahnuća, pa u tom duhu se jedino može dati čista desetka za najveće debitantsko iznenađenje ove godine.
Ocjena 10/10
(Moonlee Records, 2021.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
