Koja: Kod novih bendova ne čujem mnogo značajnih i velikih generacijskih hitova

Ususret koncertu jednog od najdugovječnijih i najomiljenijih bendova, Discipline kičme, koji će se održati 23. svibnja u splitskom klubu Kocka, popričali smo s jednim od rodonačelnika drum & bassa, najnadrkanijim i najzelenijim od svih zuba, borcem protiv neukusa, apsolutnom legendom ovih prostora, a i šire, kojeg ne treba posebno predstavljati jer o njemu svi znaju sve – dame i gospodo, Dušan Kojić Koja.

Dušan Kojić Koja (Foto: Otokar Crnalic)
Dušan Kojić Koja (Foto: Otokar Crnalic)

Kao inovativan muzičar koji je stekao kultni status i u domaćim okvirima, počevši od Šarlo Akrobate preko Discipline Kičme, a i u Velikoj Britaniji, osuđen si uvijek na velika očekivanja? Razmišljaš li o tome kada stvaraš, ili ti je prvenstveno stalo zadovoljiti samoga sebe?

Koja: Ustvari, osuđen sam na velika očekivanja od samog sebe. A sam sebi sam najgori kritičar.

Danas je na djelu DIY princip u glazbi, a internet je omogućio inovativnim mladim ljudima da sami objavljuju svoju muziku, potpuno neovisni od izdavača koji se povode isključivo za podilaženjem neukusu masa i posljedično zaradom. Kako gledaš na to recentno stanje u glazbenoj produkciji kod nas i u svijetu, misliš li da je to dobro za glazbu ili da je sve okrenuto naopako?

Koja: Mislim da treba još vremena da prođe da bi se taj novi princip ustalio. Veliki izdavači još nisu potpuno propali i verujem da učestvuju zdušno u svemu ovome. Za sada kao posledicu imamo gubitak albuma kao koncepta i neke pogrešne ideje, usađene najviše kod alternativnih autora i izvođača, da muzika treba da se deli besplatno i da kompozitor ne treba da zarađuje više od nekog činovnika, sa čime se uopšte ne slažem. Takođe ne treba zaboraviti da je to samo jedan deo velikog muzičkog biznisa, koji sadrži još mnogo nivoa koje jedan DIY orijentisani band treba da dostigne da bi se čulo za njega. Opet, da taj biznis nije tako veliki, nikad ne bismo ni čuli za neke grupe, a možda čak i uopšte za rokenrol muziku, zar ne?

Disciplin A Kitschme (Foto: Otokar Crnalic)
Disciplin A Kitschme (Foto: Otokar Crnalic)

U posljednjih nekoliko godina regionalna glazbena scena je naprosto procvjetala, ali rijetko tko uspije pronaći put do radio stanica, a time i do krajnjih korisnika, jer se na radiju, nekim prešutnim dogovorom, ne puštaju bendovi koji nisu potpisali za neki major label. Kako da se tom paradoksu stane na kraj, imaš li neku ideju? Je li to više uopće moguće?

Koja: Pa , verovatno ima specijalizovanih emisija, gde se ipak mogu čuti i nezavisni izvođači. I to je tako i po svetu. Tržišni zakoni. Eto, a malopre smo pričali o DIY načinu…Dakle, možeš da napraviš radio stanicu na internetu, ali do koje niko ne dolazi, osim malog broja posvećenika. Inače, u Jugoslaviji je to bila neka socijalistička verzija, imitacija muzičkog biznisa na Zapadu, a sad kako je tržište smanjeno i omeđeno granicama državica u regionu, ni toga nema više. Realno, ja ne slušam radio, još manje gledam TV. Radio možda još uvek može biti zanimljiv, ali namenski, nostalgije radi, u kolima, ili npr. u kuhinji, ali TV mi je totalno passé, pogotovo sa svim ovim reality tragedijama i neprekidnim jeftinim humorom, dok politika i dalje suvereno vlada i kroji svet kako želi.

Pratiš li ti regionalnu produkciju i postoji li netko koga bi izdvojio?

Koja: Ne pratim previše, ali overim s vremena na vreme po netu kako koji band zvuči. Stalno istu priču pričam: većina grupa je dosta dobra i verna onom pravcu kojem želi da pripada, no, ne čujem mnogo značajnih i velikih generacijskih hitova…Možda je to i odlika ovog trenutka…

Tvoja deviza u svemu što radiš jest da neukusu treba reći ne, i ljudi koji te slušaju i poštuju tvoj rad se slažu da je to istina. Ali kako doprijeti do onih koji taj neukus generiraju potpuno nesvjesni postojanja kvalitete? Nije li to najproblematičniji dio populacije, onaj na kojega nekako treba djelovati?

Koja: Isto kako je nekad, a bogami i sad, Disciplina kičme radila, lukavstvom i podrivanjem mainstreama. Ušunjati se u mainstream i uspostaviti svoje aršine. Bar za sebe. No, to je sada dosta teže, nema više velikog tržišta sa malo medija, danas je to isto tržište iscepkano na delove, sa bezbroj medija. Generalno se nikad ništa specijalno neće desiti, prednost će uvek imati tupave i lažne ljubavne pesme, lake note, rimovanje fraza, narodne note, a u poslednje vreme i vulgarnost je u zamahu, i puni hale. Valjda i to spada u skidanje tabua…

Oštro si reagirao na korištenje muzike Šarla u Montažstrojevoj predstavi MČŽPC, koja je zbog toga morala biti prerađena u potpuno novu, sad već pomalo kultnu predstavu ‘A gdje je revolucija, stoko?’. Reagirao si kao da je u pitanju svojevrsna krađa, a ne hommage i tvojoj muzici i nekim boljim vremenima, gledajući sve samo kroz prizmu autorskih prava. Misliš li da si time na neki način podržao kapitalističku paradigmu koja teži samo zaradi?

Koja: Pardon, ja samo radim ono što sam i uvek radio, zastupam svoja prava. Ako neko želi da shvati, ta prava su jedino što je danas ostalo kompozitoru, s obzirom da se fizički formati na kojima je muzika više ne prodaju. A kompozitor rock muzike mora da živi, nema dotacija, niti donacija države ili umetničkih državnih udruženja, ok? Da li znaš da u Americi ili Engleskoj, tim groznim kapitalističkim zemljama iz kojih je došao rokenrol, a bogami i štošta drugog, postoje kompozitori koji su napravili jedan ili dva planetarna hita i koji žive ceo život od tih tantijema? Da li bi neko njima rekao: “Ej, ova tvoja pesma je toliko popularna da više nije tvoja, to sad pripada narodu?” Uglavnom, svašta ljudi sebi dozvoljavaju danas pod okriljem navodne umetnosti, postmoderne, ali ne mogu stvari da se uzimaju bez pitanja, pre svega. Dalje>>

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X