Nekima je jednostavno suđeno biti u stanju podići medijsku prašinu. Grupa Kojoti je izgleda jedna od njih. U devedesetima, bili voljeni ili ne, čestu su budili interes medija i bili nezaobilazni dio rock scene. Nakon 17 godina tišine, bilo je dovoljno samo da se najavi njihovo ponovno okupljanje i sutrašnji nastup u ulozi headlinera na festivalu Brijačnica u Boćarskom domu i da Kojoti opet postanu top glazbena tema ove zime.
Na kraju krajeva, nije li nostalgija lijepa stvar, posebno ako se netko veže za glazbu jednog desetljeća koje je bilo sve samo ne nešto čega bi se trebalo sjećati s puno nostalgije? Bila su to burna vremena, bili ste dio jedne scene u nastajanju i štošta vam je bilo suprotstavljeno kao bendu tada, čak i glazbena kritika, gotovo da je Nomad vodio rat između Kojota i Pipsa. Sjećate li što im je najviše smetalo kod vas?
Davor Viduka: Ne sjećam i iskreno meni je i tada to bilo smiješno, a kamoli danas jer se svodilo na neku osobnu netrpeljivost, najmanje riječi je bilo o muzici. Prvi dio pitanja mi je puno bitniji. Biti dio tzv. Fiju Briju scene u drugoj polovici 90-ih je bila privilegija jer je to bilo stvarno dobro i kreativno društvo koje se međusobno iskreno uvažavalo i bilo izrazito prijateljski raspoloženo jedni prema drugima. I dan danas sam prijatelj sa većinom te ekipe. S druge strane je stajala, sjećamo se kakva, politička klima u državi. Umjesto demokracije i blagostanja koje su nam obećavali dobili smo praktično diktaturu. Svi se sjećaju protesta za Radio 101 i uz njih i Feral Tribune mislim da je ta Fiju Briju scena bila jedina glasna opozicija takvom režimu. Iako, Kojoti realno nisu nikad bili politički bend kao npr. KUD Idijoti, mi smo svi bili na istoj strani tj. kontra tom i takvom režimu. Na to sam danas jako ponosan jer se ne sjećam, a aktivan sam pripadnik glazbene scene cijelo ovo vrijeme, i to najviše kroz sviranje u Kawasaki 3P-u, da se od tada pojavila slična scena i sličan zajednički otpor sistemu, a razloga za to je bilo na pretek.
Alen Marin: Na Nomad sam gotovo zaboravio. Kad se bavite ovim poslom morate biti spremni i na lošu kritiku. Iluzorno je za očekivati da će se svima sviđati to što radite i da će vas svi voljeti. U Nomadu su pisali uglavnom tadašnji studenti novinarstva i tekstovi su im bili drčni i pisani samouvjerenošću tipičnom za mlade ljude. Kao da su sami sebe preozbiljno shvaćali. Nas ne samo da su dobrano popljuvali, nego su sve spustili na osobnu razinu. Iz nekog meni nepoznatog razloga smo im mi postali redakcijski predmet sprdnje. Iz broja u broj su objavljivali razne sprdačine na račun Kojota. Vjerujem da su se dobro zabavljali. Mi smo isprva bili zatečeni tolikom opsesijom nama, ali nismo se previše obazirali. Bili smo jednostavno prezauzeti, a i oni nisu bili preutjecajan časopis. Meni je na neki uvrnuti način i imponirala tolika predanost u tome, jer ipak iz broja u broj osmišljavati rugalice i posprdne tekstove na nečiji račun ipak iziskuje određeni trud, vrijeme i posvećenost. Danas ispada da ih pamte jedino po ruganju Kojotima. I to je nešto, mada ja ne bih bio ponosan na to. Ako oni jesu, ne zamjeram im. Nekolicinu tih ljudi vrlo površno poznajem. Uljudno se pozdravimo kad se sretnemo. Neki su etablirani ljudi od pera i cijenim njihov rad. Mislim da dobro pišu. Želim im puno uspjeha u daljnjem radu.
S druge strane, priča se da je nakon vašeg nastupa na Fiju Briju u Domu sportova dobar dio prve tiraže „Halucinacije“ planuo već iste večeri na štandu u samoj dvorani, dakle osjetili ste i taj moment kad su rezultati uspjeha išli u korak i na diskografskom planu… Sjećate li se jeste li te večeri imali osjećaj da ‘hodate pola metra iznad zemlje’?
Davor Viduka: Tada je bilo mnogo takvih momenata. Tko zna koja je to tiraža bila jer album “Halucinacija” je naš najuspješniji period. Sjećam se već od pojave spota koji je najavljivao album, a radi se o pjesmi “Hodala je pola metra iznad zemlje” da se počeo dešavati masovni uspjeh na svim nivoima. Iako smo i s prvim albumom doživjeli dosta veliki uspjeh, ovo je ipak bio puno viši nivo, koji nas je, iskreno, dosta zatekao. Počeli su pozivi iz svih mogućih medija na što smo mi ostali nespremni ili zatečeni i možda napravili pokoju pogrešku jer često se nije radilo samo o muzičkim emisijama, a mene je iskreno samo muzika zanimala. Sjećam se i u par dana unaprijed rasprodane promocije albuma u tada najvećem klubu u Zagrebu, u OTV domu i tog fantastičnog koncerta. Odličan nastup na Fiju Briju te godine je bio logičan nastavak tog uspješnog perioda.
Devedesete su vam donijele i jednu drugu vrstu konfrontacije, bili ste prve žrtve tvrde nacionalističke politike koja je vladala u djelovima glazbene branše, naime bili ste kažnjeni jer ste se ‘usudili’ biti podrška Partibrejkersima u Sloveniji. Kako vam je to izgledalo u tom trenutku i kako na to gledate danas?
Davor Viduka: S ružičastim naočalama. (smijeh)
Iza mnogih bendova kad prestanu postojati ostane poneko nikad ostvareno poglavlje, što je recimo u slučaju debitanstkog albuma Greaseballsa bio kasnije i najjači poriv da se to poglavlje ‘ukleše’ jednom za svagda. Kakva je situacija bila s Kojotima te 2000. godine? Jeste li osjećali da ste albumom „Sex disco kung fu“ rekli sve što ste zajedno tada trebali reći, ili je ostalo još nešto neostvareno?
Davor Viduka: Taj album je meni naš daleko najdraži album iako nije polučio uspjeh kao prva dva. To je dugo vremena bio jedini album koji sam mogao slušati nakon raspada benda. Baš zato što je potpuno beskompromisan, što je izrazito glasan, svirački ubojit, što nema niti jedne ljubavne pjesme, nema ženskih pratećih vokala i što je Denyken iako na prvu zatečen s tom idejom na kraju napravio odličan produkcijski posao na njemu. On je na neki način bio krik protiv komercijalizacije benda. Naravno da se s vremenom situacija promijenila i da sam danas ponosan na sve što smo napravili, pa i na demo fazu u drugoj postavi kada smo pjevali na engleskom. Nama se jednostavno sve prebrzo izdešavalo i izgorjeli smo jer nismo ni mogli tako mladi biti mentalno spremni na sve to. Mi smo praktično objavili tri albuma u samo četiri godine i odsvirali stotine koncerata i naravno da je tu bilo i jako puno lijepih i pozitivnih situacija, ali one loše su nas mogle jako oštetiti. Zato mislim da je prestanak rada u tom momentu bila pametna odluka.
Dancing Bear priprema kompilacijsko izdanje Kojota, hoće li biti nekih bonusa u obliku raritetnih i do sad neobjavljenih materija, demo snimki i sl?
Davor Viduka: To je još u pregovorima, prije će biti novi singl, kako stvari stoje. Već sam rekao da je sve moguće. Za sada bi to pitanje ostavio otvorenim jer se koncentriramo na ovaj za nas izrazito bitan koncert. Sve smo poduzeli da on prođe vrhunski, puno smo radili, bio nam je gušt ponovo raditi i to je jako bitno u svemu. Mislim da će mnogi ostati pozitivno iznenađeni nakon koncerta jer smo puno zrelije i pametnije pristupili svemu te spremili dosta iznenađenja, kako u samim pjesmama, tako i s gostima koji će svirati, pa i na samoj set listi. Imamo svoje ljude za sound i light i ukratko spremni smo za pobjedu na domaćem terenu. Nakon toga ćemo sjesti i vidjeti kojim smjerom će bend Kojoti nastaviti svoje djelovanje.
…Ili možda planirate snimiti koncert u subotu u Boćarskom domu i objaviti svoj prvi live album?
Davor Viduka: Vidiš, dobra ideja! Probat ćemo s Dancing Bearom to dogovoriti do sutra (smijeh).
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
