Komemoracija koja će nažalost biti zapamćena po nemilom događaju.
„Odlazi dobar svet kojem je pripadao Ante, a sve više ostaje polusvet“, bilo je posljednje što je izjavio ugledni beogradski novinar Petar Janjatović u ponedjeljak navečer pred prepunim gledalištem Zagrebačkog kazališta mladih prije kolapsa i pada na leđa nakon čega je nepomično ostao ležati na pozornici. Svi okupljeni su se zatekli u šoku. Najpribraniji su odmah dotrčali do unesrećenog Janjatovića. Na sreću je među gledateljima bilo i stručnog medicinskog osoblja koje je započelo s procesom reanimacije i borbe za život beogradskog doajena glazbenog novinarstva dok je publika postepeno napuštala dvoranu kako bi se izbjegla zagušljiva atmosfera u prostoru.
Komemoracija za Antu Perkovića prekinuta je tako nemilim događajem koji su svi pratili s nevjericom i nešto kasnije u atriju kazališta pošto je došao i interventni tim hitne pomoći. Odahnulo se na tren kad je reanimacija uspjela i Janjatović potom prevežen na bolničku njegu.
Okolnosti su nažalost htjele da se komemoracija prekine u trenutku kad se Janjatović dotaknuo Perkovićeve „Sedme republike“, upravo onog krucijalnog književnog djela koje opisuje fine društvene i kulturne spone ovih prostora, onu nevidljivu, ljudsku, republiku bivše države koja nije bila zasljepljena ratnom mržnjom, već prekrivena sjetom zbog uništavanja jednog značajnog kulturnog prostora i njegovog kulturnog idioma. Bilo je lijepo slušati Janjatovića kako je bio emotivan i slikovit u opisu upoznavanja s Antom na pulskom Art & Music Festivalu tijekom devedesetih, te kasnijim druženjem te dvije srodne duše glazbenog novinarstva iako ne pripadaju istoj generaciji. Lijep govor koji daje širinu jasno naglašavajući kako je Perković kao intelektualac bio voljen i izvan granica matične zemlje.
Općenito, cijela komemoracija nosila je pečat Perkovićeve, istovremeno i provokativne i samozatajne, osobnosti, kao što je u istom takvom ozračju bio i sahranjen u petak u Zadru. Isti onaj osjećaj strašne tuge zbog odlaska jedne čiste poetske duše i angažiranog kulturnog radnika koji je cijeli život ginuo za mentalni boljitak ovih prostora – heroj te krhke sedme republike koji nije od tog svog herojstva napravio biznis kao neki drugi ‘heroji’ koji nam se stalno poturaju pod nos. Valjda je zato i posebno teško, jer je otišao jedan od pripadnika generacije kojoj su otete najbolje godine mladosti, generacije koja i dalje po koncertima kao ukleta traži tu svoju mladost i ne misli ostarjeti. I to pripadnika koji je to prokletstvo itekako znao prepoznati i literarno uobličiti.
Možda je o tome najbolje u prilog išao i izbor glazbenika koji su u ponedjeljak nastupili i trebali nastupiti u znak sjećanja na njega, sve sama krema naše glazbene scene, jake osobnosti, jasnog stava i naglašene intelektualnosti, počevši od najmlađeg sastava U pol’ 9 kod Sabe koji buntovnom srčanošću u ovom društvu unakaženog spolnog odgoja širi prostor za druge i drugačije, preko Svadbas koji je i nakon poduže pauze i dalje neokaljani primjer onoga što bi se moglo staviti u ladicu inteligentnog rocka i popa u Hrvatskoj, pa do Darka Rundeka kao jedne od najvećih umjetničkih ikona ovih prostora nastale u periodu najsnažnije ekspanzije kontrakulture početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Komemoraciju su trebali zatvoriti Pips Chips & Videoclips koji su također već desetljećima rokerski simbol Zagreba. Svi oni su poznavali Antu i usko surađivali s njim u nekim periodima, Svadbas pak najduže, stoga je i pjevačici Ljubici Gurdulić bilo teško sakriti suze u izvedbi pjesmi „Još“ u koju su utkani Perkovićevi stihovi.
Snažna je bila i vizualizacija komemoracije na velikom kino-platnu, ispresijecana njegovim izjavama o padu novinarstva na ovim prostorima i porukama mladim novinarima, isječcima iz predstave Montažstroja „Crna knjiga“, rada na radio drami „Hoerspiel“ i one take spota „Jebat će te“.
ZKM je te večeri ujedno bio i najveći auditorij za njegove pjesme, pjesme koje će tek sada dobiti na vrijednosti jer će se slušati i proučavati kao pjesme, a ne kao glazbeni izlet jednog recenzenta, jer u njima ima puno jasnih poruka koje trebaju tek doprijeti, ne samo do izgubljene Antine generacije, već i ove mlađe koja u tim stihovima po sličnom ključu lako može pronaći i korijene vlastite izgubljenosti.