‘Ajmo bez nepotrebnog okolišanja u glavu: veliki povratak američkih rockera Queens of the Stone Age u Zagrebu sjebao je ton majstor. Tisuće okupljenih na Velesajmu sat vremena i četrdeset i pet minuta slušalo je bend predvođen utišanim Joshom Hommeom svedenom samo na visoku i karizmatičnu riđu figuru.
Deset smo dana kratki od punih sedam godina od sigetskog festivala Radar s vremenom pretvorenog u malu mitsku glazbenu priču rado prepričavanu kao oličenje sinergije publike i ovog benda koji tada nije u svojoj diskografiji imao jedan od ponajboljih albuma karijere – „Like Clockwork“. Zadnji studijski album bio jest u fokusu drugog zagrebačkog koncerta, ali besramno ga kastrirati brisanjem najboljeg momenta albuma sa zagrebačke setliste, zazorne i mračne „I Appear Missing“, najgori je faux pas samoga benda. No i to se lako prašta kada Josh Homme zabačene glave, s cigaretom u kutku usta gdje prkosi gravitaciji, napola zaklopljenih očiju, s lakoćom klizi između falseta i snažnog baritona.
Avaj, kao da se zamjerio čovjeku tridesetak metara pred sobom i bio utišan u srazu agresivnih riffova što provocirali su one najsirovije pobude publike spremne na vokalnu kompenzaciju onog što se nije čulo od junaka večeri. Meandriranje koncertnim prostorom od ‘opasnog za život’ trećeg reda, potom u središte mase i naposljetku daleko nastuprot od pozornice nije urodilo plodom – ono što je interferiralo u nekoliko četvornih metara oko miks pulta, na žalost većine ostalih, nije nigdje drugdje. Naprezanje ušiju ili prepuštanje poigravanjima basista Michaela Shumana i gitarista Troya Van Leeuwena moglo je jedino odvratiti pažnju od ureknutog glasa koji je trebao dati teksturu „My God Is The Sun“ ili „Burn the Witch“, što se nije dogodilo do umjerenijih „Make It Wit Chu“ kada znojni momci zdušno grle svoje djevojke, odnosno tijekom „Kalopsie“ gdje tijekom refrena Josh ponovno, jadan ni kriv ni dužan, tone pod navalom bubnjeva i gitara preko njegove linije za miks pultom.
Riđi div očigledno nije primao takav signal u uho, pa je publici tijekom vrhunca večeri u „Lost Art of Keeping A Secret“ poručio: „Sada uopće ne želimo otići.“ Joshua, nažalost, mnogi jesu htjeli, ali ne tvojom krivicom, posebice tijekom bisa kada se „The Vampyre of Time and Memory“ kasapi i vokal zvuči kao reprodukcija izgrebane melodije s mobitela i cjelokupni dojam spašava bubnjarska solaža Jona Theodorea u grand finaleu „A Song For the Dead“.
Jedan od koncerata sezone nije nužno upropašten, ali kada zbog lošeg zvuka i ošamućenosti ton-majstora jedan od najpotentnijih rock bendova današnjice pred prilično homogenom publikom bude mlohava ćuna, onda drugu priliku moramo tražiti u drugom krevetu.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
