The Plastic People Of The Universe – najznačajniji češki rock bend svih vremena po prvi put je nastupio u Hrvatskoj. Svi koji su ga gledali u utorak u Močvari plastično su se uvjerili da priče o kvaliteti istog nisu samo puke napuhane fraze o ljudima koji su legende samo zato jer još uvijek postoje. Dapače čini se kako PPOTU još uvijek postoje s razlogom.
U vrijeme socijalizma na tadašnjoj televiziji često su znali biti ciklusi filmova raznih nam prijateljskih socijalističkih zemalja, što je svakako bilo edukativno iskustvo, ako se izuzmu ratne epopeje koje su se tada običavale prikazivati nedjeljom ujutro u emisiji „Dozvolite da se obratimo“ koja se bavila promicanjem vrijednosti Jugoslavenske Narodne Armije, od „milja“ skraćeno zvanoj JNA. No u večernjim terminima se znalo nerijetko pustiti nešto od Tarkovskog i inih filmskih autora ruske znanstvene fantastike, zatim istočno-njemačkih autora koji su bili subverzivni već time što su bili noir opredjeljenja, Poljaci su bili „majstori“ u snimanju skoro nijemih filmova s tonom, jer se obično moralo čekati četrdeset minuta da netko od glumaca nešto izgovori, dok su nas Česi uveseljavali komedijama.
No ono što se počelo vrzmati po glavi dok smo kolega Nino Šolić i ja išli prema Močvari gdje se u utorak navečer trebao održati koncert legendarne češke punk-jazz-psihodelije zvane The Plastic People Of The Universe bila je činjenica da od glazbe iz tih vremena, posebno kad je riječ o rocku do nas nije dopiralo gotovo ništa što se događalo kod naših susjeda iza Željezne zavjese. Uglavnom su dolazile anegdote kako tamo nema ni električnih gitara u dućanima, a kamo li pojačala, pa samim time ni rocka. Za pop i rock su u tim krajevima bili zaduženi naši izvođači koji su također po pričama tamo zarađivali i bili popularni kao Stonesi.
Nakon pročitanog povećeg članka o povijesti grupe The Plastic People Of The Universe koji je objavljen u Jutarnjem listu uoči održavanja ovogodišnjeg Human Rights Film Festivala u sklopu kojeg nas je češko veleposlanstvo počastilo besplatnim koncertom ove, po riječima mnogih, najčuvanije glazbene tajne iza Željezne zavjese, bilo je odmah jasno da rock scena u ondašnjim stegovnim uvjetima nije mogla postojati. Ili ipak jest?
Biografija članova The Plastic People Of The Universe je u najmanju ruku potresna, kao da je riječ o skupini ljudi koja je prošla golgotu sibirskog Gulaga. Potresna je i sama činjenica da je u socijalističkoj Čehoslovačkoj postojao Odbor nadležan za službeno registriranje bendova (!?) pred kojim su morali svirati svi koji su se mislili baviti glazbom, pa tako i PPOTU. Isti je imao iznimnu izvršnu moć jer je ovim Česima inspiraranima Velvet Undergroundom 1970. oduzeo svu opremu i proglasio ih opasnim za socijalističku omladinu. Bend je od tada kad je ugušeno Praško proljeće skoro dvadeset godina proveo u ilegali. Koncerti su održavani po raznim seoskim zabitima obično pod krinkom zabave vatrogasnog društva, lokalnih nogometnih klubova (u kojim su članovi benda čak i glumili nogometni klub na gostovanju), pa čak i svadbe. Subverzivni intelektualni krugovi Praga, među njima i budući predsjednik Vaclav Havel, hrlili su tako u grupicama ka provincijskim zabitima kako bi tamo uživali u zabranjenim stihovima i zabranjenom zvuku. U Havelovoj kući su čak i snimljena dva albuma i u tajnosti iznesena iz zemlje, a predsjedniku koji je sproveo Baršunastu revoluciju su upravo The Plastic People Of The Universe bili inspiracija za povijesnu Povelju 77.
Članovi benda su tijekom karijere bili zatvarani i maltretirani, a saksofonisti Vratislavu Brabenecu je policija čak prijetila izbijanjem svih zuba ako i kod kuće pokuša svirati saksofon, zbog čega je morao emigrirati u Kanadu dok je sada pokojni šef benda Ivan Martin Jirous robijao. No iako periodično „gašena“, grupa je nastavila postojati do današnjeg dana čak i kad su je zauvijek napustila njena tri člana i osnivača. Slava je došla s demokracijom kao i prvi nastupi u gradskim sredinama, a na mjesto starih članova došao je podmladak koji je u utorak navečer u Zagrebu s tri originalna člana klavijaturistom Josefom ‘Pepom’ Janičekom, violinistom Jirijem Kabešom i spomenutim 68-godišnjim saksofonistom i klarinetistom Vratislavom Brabenecom pošteno prodrmao glazbom.
Koncert je počeo u sporom tempu i prije je podsjećao na probu tijekom koje se bend zagrijava. Narativni ton svih vokala i harmonijske nizove koji su prilično strani našim ušima kad je rock u pitanju bili su kao vremenski stroj koji je budio drukčiju sliku Češke od one uobičajene „maturalne“ kad je Prag bio mjesto gdje su se Balkanci provodili kao naftni magnati. Zvuk benda je bio hermetičan, skučen – u najmanju ruku prijeteće mjesto gdje nema pjevanja, već samo stihovi koji se provlače kroz elegijsku glazbenu formu. No kako je vrijeme proticalo tako je i ritam posao žustriji i opijajući. A prva eksplozija emocija publike se dogodila nakon pjesme „Sleeper“ u kojoj se The Plastic People Of The Universe pretvorio u rock giganta koji kashimrovskom teškom mantrom sabija prostor i vrijeme. Svi prisutni su osjetili taj udar zvuka koji je odjednom od pasivne pratnje postao aktivni pokretač.
Koncert je bio podijeljen u dva dijela, a o tome koliko je bend jako dojmio publiku vidjelo se u pauzi kada ih je nemali broj pohrlilo kako bi kupili CD. Drugi dio bio je nastavak jazz psihodelije saksofonskih Brabenecovih solaža i uigranog energičnog ritma basistice Eve Turnove, bubnjara Jaroslava Kvasničkoa i gitariste Joea Karafiata. U tim trenucima izašla je na vidjelo magija PPOTU-a, taj nevidljivi motor izdržljivosti, prkosa i prije svega upornosti. Prava umjetnička tvrdoglavost na djelu, jednako od strane veterana koje nije slomio socijalizam (već su oni slomili njega), kao i od mlađeg dijela benda koji na očigled živi sve postulate rocka kroz bend koji je odavno postao kulturna institucija jedne zemlje. Osjetilo se da su iskreno razgalili zagrebačku publiku, njih dvjestotinjak koji su iz iste znatiželje kao i potpisnik ovih redaka došli čuti i vidjeti najveći češki rock bend u povijesti.
Iako smo mi u desetljećima ilegale PPOTU-a na ovim prostorima imali daleko bolje stvaralačke uvjete, u ovome trenutku ne posjedujemo tako značajnog, neokaljanog kičem i još uvijek aktivnog izvođača s tako snažnim kulturnim predznakom. Prosto da se čovjek zapita jesmo li mi stvarno „ljudi Cigani, sudbinom prokleti“ kako je onomad pjevao Štulić koji je baj-d-vej i digao ruke od glazbe, bar u javnom smislu, jer zna da bi bio krivo protumačen što god napravio i da nam ne bi bio dovoljno velik da kojim slučajem neobavezno odluči zasvirati u klubu poput Močvare. I bit će tako dokle god nam je pun stadion uglavnom jedino mjerilo veličine. O „značajnima“ u tim gabaritima je bolje ne govoriti.