Prvi tjedan u veljači bje napučen uzbudljivim glazbenim priredbama u Zagrebu, među kojima najatraktivnijima zvučaše ili se pokazaše oni James Carter Organ Tria, The Residentsa, Bambi Molestersa, Stray Dogga, Boe… Na većinu smo se osvrnuli, a ovdje, uz ponešto preklapanja, pratimo jednu od mogućih putanja, onu jazz i folk usmjerenja, točnije; The Nu Band, James Carter Organ Trio, JO HRT – Večer s Arsenom, Zrinka Posavec, Ryley Walker i Kozmodrum.
Večer prije magistralnog naleta nesavladive sile prirode, američkog saksofonista Jamesa Cartera i njegova Organ Tria u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog (2. veljače) u sklopu ciklusa jazz.hr, u KSET-u je 1. veljače, u programu ZEZ-a, Zavoda za eksperimentalni zvuk, koncertirao još jedan izvrstan njujorški jazz sastav, The Nu Band.
Osnovan 2003., sastavljen od trojice veterana – kontrabasista Joea Fonde (1954), saksofonista Marka Whitecagea (1937) i bubnjara Loua Grassija (1947) – te novopridošlog, srednjovječnog Thomasa Heberera (1965) koji je zamijenio preminulog utemeljitelja Roya Campbella Jr.-a (1952-2014), The Nu Band također je, uz manje zanimanje svekolikog puka – KSET je pohodilo pedesetak zainteresiranih – ponudio prvorazredno glazbeno iskustvo nadahnutog instrumentalnog istraživanja, a možda najizrazitijom karakteristikom i napetom strunom temeljnicom iskazala se proturječnost, kontradikcija. Kontrapunkt.
Veseleći se glazbi, The Nu Band uspijevali su istodobno biti staloženi i divlji, opušteni i strasni, agresivni i suptilni, duhoviti i ozbiljni, kakofonični i melodiozni, tjerati izrazito svatko u svome smjeru, a zvučati skladno. Malo se kad, k tomu, pruža prilika vidjeti izvođače koji s takvim razumijevanjem raspolažu i surađuju s tišinom i s vremenom kao s najbližim saveznicima, a među dionicama kojima je bilo prepušteno svo potrebno trajanje uz strpljivo, obazrivo mučanje ostalih, bila je i osobito dojmljiva Hebererova, dok je iz trube izvlačio zamamno intrigantno zvukovlje kakvo, tko zna zašto, nije češće na svekolikom trubačkom repertoaru. Osim samom glazbom, Nuovci su opčarali i radošću muziciranja, a čak je i zvučna slika bila odlična, jasno i precizno definirana, što u KSET-u nije redovni običaj.
Nakon istinski sjajne priredbe, nazočnik nije mogao ne pomisliti – može li bolje od toga? Međutim, susret s James Carterovim (1969) instrumentalnim, crnoputim „orguljaškim trojcem“, dvadesetak sati poslije, u rasprodanoj maloj dvorani Lisinskoga (službeno 293 sjedala za publiku), zorno je pokazao da može, o čemu je na virtualnim stranicama Ravno do dna već opširno pisao kolega Zoran Stajčić. O tome je li glazba Cartera, nedvoumno virtuoznog saksofonista očaravajuće mentalne slobode, kao takva, bolja od Nu Bandove može se imati ovakvo ili onakvo mišljenje, no znatna prednost Carterovih momaka u njihovu je stavu. Oni su na sceni zato što su najbolji i to će dokazati svakome tko u to imalo sumnja, što samim glazbeničkim sredstvima, što šarmantnim osvajačkim optimizmom. Njihova je misija osvojiti svijet, zabosti zastavicu na vrh koji im pripada i ne pripustiti nikoga drugoga ni blizu. Momci širokih osmijeha blistavo pršte zarazno ekstrovertnim samopouzdanjem, a to se pretače i u glazbeni učinak.
Ni bjelačkoj ekipi The Nu Banda samopouzdanja zasigurno ne nedostaje. No ono nije usmjereno na van. Momci jesu sigurni u sebe i u svoju glazbu, ali im ni na kraj pameti ne pada hvatati koga za ovratnik i u to ga uvjeravati. Njihovo je da ponude to što imaju. Kome se svidi, k’o bog, kome ne, nikom ništa. Drago im je ako drugi shvate, no posve im je dovoljno da sami znaju.
Uvijek izvrstan Jazz orkestar HRT-a u srijedu je, 3. veljače, u punoj dvorani Gorgoni MSU-a (233 sjedala) priredio program bogatog bigbendovskog zvuka „Večer s Arsenom“. Dedićem, dakako, pripreman s njime, još za njegova života. Izvrsne nove aranžmane, žive, razvedene i pune iznenađenja – nerijetko s bitno boljim rezultatima od izvornih, u produkcijskom smislu popistički dekoriranih uspješnica, primjerice u slučajevima pjesama „Pusti me da spavam“ i „Pamtim samo sretne dane“ – osmislio je Silvije Glojnarić (1936) koji je i ravnao orkestrom uz koji su gostovali, pored njega samoga zasigurno najbolji i najuvjerljiviji interpreti djela Arsena Dedića, Gabi Novak (1936) i Matija Dedić (1973), uz kraće pridruživanje Lee Dekleve (1977). Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
