Sama riječ ‘kongres’ bila je diskretna provokacija: u to doba bila je spominjana u kontekstu okupljanja najviše pozicioniranih političara, članova Saveza komunista Jugoslavije (tada jedine dozvoljene političke stranke u zemlji).
U proljeće 1963. Beatlesi snimaju izdaju svoj debi album “Please Please Me”. Omot albuma prikazuje četiri nasmiješena mladića koja tek trebaju saznati kakve potencijale imaju u sebi. Šest godina poslije je snimljen (uglavnom početkom 1969.), a sedam godina poslije (u proljeće 1970.) izdan njihov posljednji studijski album “Let It Be”, u podnaslovu prozvan kao „nova faza albuma Beatlesa”. Osmijesi su nestali, svaki je član u svojoj zasebnoj slici, a između velikih muzičara su stajale ogromne stilske i umjetničke razlike. Slično je bilo sa supergrupom Crosby, Stills, Nash and Young, koji su se (privremeno) razišli također 1970. i kojima je godinu dana poslije izdana kolekcija snimaka uživo nazvana “4 Way Street”.
Muzika je odrasla, mladenački zanos se prometnuo u mješavinu osobnih potraga, potraga za uspjehom i potraga za osobnim potvrđivanjem, a rock muzika je dobila obilje novih nijansi i načina izražavanja. Bilo je i mnogo simbolike, ako su šezdesete bile dekada u kojoj je dominirala riječ “mi”, sedamdesete su postale dekada s dominantnom riječi “ja”.
S rock muzikom s područja nekadašnje Jugoslavije je bilo slično kao i s Beatlesima te grupom Crosby, Stills, Nash and Young. Prvi album jugoslavenskog rocka, “Naši dani” Grupe 220 (izdan 1968.) bio je najavljen singlom “Osmijeh” godinu dana ranije. Mladenački zanos je bio praćen umjetničkim vrhuncima i popularnošću među publikom. Rock u tadašnjoj Jugoslaviji se razvijao u svim smjerovima te je bilo pitanje vremena kad će postati dobar biznis. Bilo je potrebno sedam godina da se jedan krug zatvori, te na novoj razini otvori neki novi.
Već je u sredini sedamdesetih (otprilike 6-7 godina nakon prvog hrvatskog i jugoslavenskog rock albuma, kao i s Beatlesima) bilo jasno da postoji kritična masa sjajnih umjetnika koji su dovoljno dobri da mogu živjeti za rock muziku i od rock muzike, odnosno, da počne nova faza albuma u tadašnjem jugoslavenskom rocku. Veliki uspjeh prvog albuma Bijelog dugmeta iz 1974. još je više potvrdio tu tezu. Iako je i prije bilo i sjajnih i prodavanih djela, tek su izvještaji o prodanim primjercima albuma Bijelog dugmeta začepili usta najgorim i najokorjelijim skepticima koji su gledali na rock isključivo kao omjer uloženog i dobivenog tadašnjeg dinara. Bilo je potrebno od grupe umjetnika formirati scenu, pokazati rock kao legitiman žanr dovoljno prepoznatljiv već na prvo slušanje i dovoljno raznolik da može prihvatiti različite senzibilitete koji se mogu povezati na različite razine.
„Ideja je bila pokazati ne samo pjevače ili autore, nego i dobre instrumentaliste”, govori Vladimir Mihaljek, producent i menadžer koji je pokrenuo projekt „Kongres rock majstora”. Sama riječ “kongres” bila je diskretna provokacija: u to doba bila je spominjana u kontekstu okupljanja najviše pozicioniranih političara, članova Saveza komunista Jugoslavije (tada jedine dozvoljene političke stranke u zemlji).
Uz medijsku pomoć magazina Džuboks formirano je svojevrsno natjecanje ponajboljih gitarista u nekadašnjoj Jugoslaviji. Od 10 gitarista (Goran Bregović, Radomir Mihajlović Točak, Želimir Kovačević Pes, Vedran Božić, Josip Boček, Miodrag Bata Kostić, Dragi Jelić (koji je služio vojnu obavezu), Krešimir Šoštar, Petar Veri Gorjup i Veseli Oršolić), po odluci Mihaljeka i njegovih kolega u uži su izbor ušla četiri i svaki od njih je dobio “jednu stranu” LP-a da pokaže svoje autorsko i izvođačko umijeće, odnosno, snime originalan, još neobjavljen materijal.
Tu su čast dobili Vedran Božić, Goran Bregović, Josip Boček i Miodrag Bata Kostić. Izbor je bio praćen prijeporima na temu „zašto ovi, a ne oni drugi”. Mihaljek će primijetiti da mu je žao je što na albumu “Kongres rock majstora” nije bilo mjesta za Točka iz grupe Smak. Kao utjeha ostaje činjenica da ni veliki Stephen Stills nije postao član grupe Monkees (ali je bio u Crosby, Stills, Nash and Young). Retrospektivno, Stephen je ostvario po svim kriterijima superiorniju karijeru od bilo kojeg člana Monkeesa. Kao i u Stillsovom slučaju, ni Točkova reputacija nije nimalo okrnjena nepozivanjem na „Kongres”.
Album je iznjedrio dva hita, „Ima neka tajna veza” i instrumental „Dinamit”, svojevrsnu posvetu kultnom slavonskom sastavu koji je svijetu dao Kiću Slabinca, Dadu Topića, Josipa Bočeka, Alberta Krasniqija, Ratka Divjaka i druge muzičare, a nakon izdavanja albuma krenula je turneja po tadašnjim jugoslavenskim republikama, prema Mihaljekovim riječima, 20-30 koncerata. Gitarističke rock majstore su pratili basist Yu grupe Žika Jelić te tadašnji bubnjar istog benda Raša Đelmaš. “Ima neka tajna veza” i “Dinamit” ostvarile su dodatni uspjeh i mimo “Kongresa rock majstora”, Jugoton ih je istovremeno izbacio na tržište u formatu singl ploča – Bočekova je na B strani imala “Sve će biti bolje” a Bregovićeva “I kad prođe sve pjevat ću i tad”.
“Kongres” otvara, za to doba, najkontroverzniji izbor: od sve četvorice Goran Bregović je u tom trenutku imao najmršavije diskografsko iskustvo, ali komercijalni vjetar u leđa – debi album Bijelog dugmeta. Gostuju mu kolege iz benda, kao i Zagrebački gudački kvartet. Od sve četvorice Bregović se najmanje zamarao pokazivanjem virtuoznosti i njegove četiri pjesme više odgovaraju večeri poezije. Gitaristički instrumental „Minijatura za moju majku” ostaje primjer lirske i refleksivne strane Goranove osobnosti o kojoj se nije toliko pisalo.
Najpoznatija pjesma na albumu, “Ima neka tajna veza” izdignula se iz opusa velikog benda i zaživjela svoj život, kao i mnoge druge velike pjesme koje, jednom kada budu lansirane u vječnost, imena autora i izvođača koji su ih proslavili – ostave “negdje na kraju, u zatišju”. “Ima neka tajna veza” počinje refleksivno, kao zamišljena podoknica renesansnih ljubavnika, da bi ulaskom drugih instrumenata postala punokrvna rock balada u kojoj blistaju vokalne i instrumentalne dionice. Kao i druge velike pjesme, i “Tajna veza” je bila predmet raznih tumačenja od kojih je možda najčešće ono da je to pjesma da smo ono čemu težimo i da smo po tome mnogo sličniji s drugima nego što nam se na prvi pogled čini. Tako je i ovdje s rock gitaristima.
Drugi rock majstor Vedran Božić je 1969. bio prisutan na “Kongresu” za koji bi mnogi dali pokoji vrijedan dio tijela, samo da su bili na njegovom mjestu: u tadašnjoj SR Njemačkoj, ostvaruje ne tako tajne veze: susreće Jimija Hendrixa, Little Richarda, Tony Joea Whitea, Joe Texa te neke druge izvrsne, no nešto manje poznate muzičare. U intervjuima je često naglašavao koliko su ti “kongresi” (pogotovo upoznavanje Jimija Hendrixa) utjecali na njegov život. Sviranje na antologijskom debi-albumu grupe Time (1972.) je samo bio logičan nastavak talentiranog, marljivog, naslušanog i umjetnički nemirnog mladića. Iz Božićeve četiri ponuđene pjesme nije teško ustanoviti od kojeg je učitelja učio učenik. Kolega Dado Topić iz grupe Time gostuje kao basist na pjesmi “Najbolji drug”.
Kao i Božić, Josip Boček je svoj vid (prilično intenzivnog) “kongresa” imao od 1969., otkad je postao član Korni grupe. Nije nikakva tajna da je taj bend pod vodstvom Kornelija Kovača izuzetno profesionalno pristupao sviranju, imao visoke kriterije i pomicao granice progresivnog rocka. Također, prvi Mihaljekov posao kao koncertnog organizatora je bila organizacija zagrebačkog koncerta Korni grupe na Šalati (koji se pokazao uspješnim). Korni grupa se razišla krajem 1974., a do tad su se u anale upisali pjesmama kao što su “Etida”, “Jedna žena”, “Žena je luka, a čovek je brod”. Boček se na ovom albumu prvi put predstavlja kao solo pjevač, a pjesme kojima se predstavlja na ovom mjestu reflektiraju nakupljeno šaroliko iskustvo u žanrovski sve bogatijoj popularnoj glazbi, od formativnih dana provedenih u osječkim Dinamitima s Dadom Topićem, pa do klasičnog pop-rock izričaja (pogotovo u baladi „Zakletva” koju supotpisuje Kornelije Kovač).
Album zaključuje Miodrag Bata Kostić koji u svom gitarističkom rukopisu inficiranom psihodeličnim garažnim blues rockom udara daje kontrapunkt početku – lepršavom, uglađenom te pomalo metafizičkom Bregoviću s početka ploče je trebao negativ i to su ovi Kostićevi radovi. Miodrag Kostić je najpoznatiji po svojoj vezi s YU grupom, kojoj je napisao pjesme „Kosovski božuri” i „Od zlata jabuka”, no kao i Božić te Boček, dugo je vremena bio traženi studijski muzičar.
50 godina kasnije, situacija pokazuje da prvotni odabir četvorice nije bio loš: sva četvorica su “opravdala poziv izbornika” te na ovaj ili onaj način dočekala pola vijeka bavljenja muzikom i za svu četvoricu ovo je na neki način bilo pismo namjere o njihovim potencijalima.
Možda je baš u vrijeme izdavanja “Kongresa rock majstora” u jugoslavenskoj rock muzici period riječi “mi” postao period riječi “ja”: izgradnja vlastitih muzičkih karijera sve četvorice je bila u punom zamahu i na neki način kolekcija ovih pjesama jest “četverosmjerna cesta”.
Utjecaj ovdje odabranih rock majstora je jasan: Bregović je svojim pjesmama zarazio sve generacije od 1975. naovamo, tvrdo kuhani blues rock zvuk Miodraga Kostića moguće je naći u zvuku grupa kao što su Majke, Partibrejkersi, Električni orgazam, a Boček je bio gitarist i arhitekt zvuka na albumima Ranog mraza te na prvim solo-radovima Đorđa Balaševića. Vedran Božić je pak bio i ostao nezaobilazan član raznih “all-star” projekata: Jugoslavenska Pop selekcija, Mi, Time, BP Convention… i ne treba smetnuti s uma ni da je bio uz tek još dvojicu gitarista koji sviraju solo na pjesmi “Moja domovina”, Mihaljeku najdražem projektu u cijelom životu.
Ima neka tajna veza među svima njima? Ne jedna, nego puno njih…
(Croatia Records, 1975. / 2025.)
Tekst je objavljen u knjižici uz vinilno reizdanje albuma.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
