Zagrebački sastav Kozmodrum čiji je idejni pokretač bubnjar Janko Novoselić spada zajedno s Chuijem u red onih koji svoja jazz saznanja tkaju u moderno fusion ruho hvatajući se u koštac sa svime što nosi predznak ‘clubbing’ i ‘plesna glazba’. Dakako, osnovna nit vodilja je tu vrstu glazbe izvoditi uživo.
Janko Novoselić, sad već bivši član spomenutog Chuija napustio je taj, donedavno, trio kako bi se posvetio Kozmodrumu. Drugom albumu „Gravity“ prethodio je niz sukcesivno objavljivanih singlova („Otok potok“, „Forever“ i „Whisper“), kao što se Kozmodrum pozabavio i reinterpretacijom deadmau5ove „Strobe“ koja se nije našla na ovom albumu od sedam pjesama.
Prvi dio albuma može se doživjeti i kao triptih koji čine „Jezgra“, „Mountain Lion“ i „F109“, svojevrsna kombinacija atmosferičnog ‘svemirskog’ putovanja u kojem se susreću Novoselićev breakbeat u kombinaciji sa vintage elektronskim zvukovljem koje u nekim sekvencama neodoljivo podsjeća na hommage glazbi Johna Carpentera, što je protekle godine potencirao i teksaški elektro duo S U R V I V E koji stoji iza soundtracka za popularnu Netflixovu seriju „Stranger Things“. Slučajno ili namjerno, Kozmodrum je tu dobro ‘onjušio’ zrak današnjih glazbenih kretanja.
„Otok potok“ u središnjem dijelu upravo je to što sugerira i njegov naslov – chill out meditativni otok nakon kojeg dolazi jedini vokalno interpretirani broj na albumu. „Whisper“ je otpjevao gostujući Mario Huljev, koji je pod Novoselićevom paskom napravio možda i najkvalitetniji uradak u karijeri, možda upravo stoga što nije forsirao svoje glasnice, već je kompletno dušom i glasom u hipnotičkom ritmu pjesme. Njegov vokal je uistinu nadogradnja Novoselićevog ‘kuhajućeg’ ritma.
No u koncepciji albuma, „Whisper“ predstavlja određeni balast. Koliko god predstavljao odličan radiofonični pop otklon prema plesnom podiju spram ostatka materijala, strši prema van kao jedina pjesma takvog karaktera. U neku ruku ona doziva najmanje jednu ili više sličnih pjesama u nastavku. Nije dobro kad jednom i nakratko uspješno razbijeni atmosferični karakter albuma ostane usamljeni slučaj, jer zvuči kao zalutali singl na krivi album.
Instrumentalna „Forever“ nakon nje je svojim kakofoničnim bubnjarskim završetkom prejaki kontrapunk na prethodnicu, te ne uspostavlja dovoljno kvalitetan most prema posljednjoj „Floating“ koja kao da ponavlja zvučno ozračje skladbe „Otok potok“ namećući kraj možda i prerano nakon nešto više od 35 minuta trajanja albuma.
Iako ne postoji niti jedan klimavi instrumentalni moment, jer se od glazbenika Novoselićevog kalibra tako nešto niti ne očekuje, dapače, perfekcionizam je na svakom koraku, opći je dojam da je „Gravity“ gravitacija povukla prema dolje prije značajnijeg klimaksa. Također je riječ i o albumu koji ostavlja otvorenu dilemu upravo zbog „Whisper“, jer dobar je instrumentalni Kozmodrum, ali vokalni je zericu bolji, kao što i neočekivano otvara vrata prema popu za koji se pokazalo da Novoselić ima istančani osjećaj.
Ocjena: 7/10
(PDV Records, 2017.)