Novi singl Kralja Čačka, zaustio je da zatraži Svetlost na putu, ali nije lako ugasiti mrak.
U ružnoći besmisla, okovanog trivijalnim uzdasima koji mame na prolaznost vremena i ponavljanje događaja na istovrsni način lažnog izobilja, samo sa drugačijim maskama, ali istim licima, tu i tamo otrgne se poneka duša da osmisli i drugačiji puteljak kroz šumu zla. Bez miomirisa i vešto upakovanih šarolikih boja, sa sivilom koje obitava duboko u nama, neelitnim subjektima čija sudbina uglavnom zavisi od nepotkovanih i sterilno osmišljenih koraka izlizanih junaka dovedenih do ruba, ne jednog ambisa, no spektakularnog čina uništenja i poslednjeg leta iznad kukavičjeg gnezda.
No, ispod baldahina moći, krije se samo dečački strah u sobi ispunjenoj mrakom. Tmina u duši je ono što boli više no prećutana istina i neiskazana reč. Objektivne laži i uspavane misli, dobra su podloga za svako zlo, mržnju ili tihovanje u molitvi bez pokrića. Bez obzira na simbol oko vrata, služba, na zemlji ili u visokim oblacima, mora biti isključivo u angažovanosti istine, a ona ima samo jedno lice. Izbrazdanog i isečenog obraza, ostarele kože i uvek u zadnjem redu zbivanja, traži svoj put, ponekad i kroz pomračenu pravdu. Za razliku od nje, koja uvek može imati ograničeni karakter, glupost je beskrajna u svojoj odeći umišljenog gospodara snova. A snovi se teško mogu ograničiti.
Licitirajući između ljubavi i mržnje, Nenad Marić, iliti Kralj Čačka, iza sebe u protekloj deceniji stvaralaštva ostavio je dva studijska albuma, lagano, bez žurbe, gradeći prepoznatljivost, kako u poetičnom viđenju malih životnih sličica, tako i onih crno-belih prikaza po okrajcima sveta. Nemajući drugačiji izbor, u kući bez zidova, sa nestvarno iscrtanim prikazima sile, već je ranije najavio da Zemlja nije njegov dom. Snažnog teksta, intenzivnog glasa kroz akustične zvuke gitare, izneo je svoje viđenje sveta koji nas okružuje. No, nema se gde uteći. Tu smo gde smo, da li po nagradi ili kazni, nije ni upitno, a još manje bitno, u svetu kome se traženje forme zadovoljava kroz uvođenje reda i rada, odavno isklesanih, ali nedovršenih, sadržaja ljudske emocionalne stvarnosti.
U međuvremenu, kada se opna mladalačke izdržljivosti razvlači do krajnjih granica iste, kao uvod u najnovije opuse stvaralaštva, novi singl Kralja Čačka, zaustio je da zatraži Svetlost na putu, ali nije lako ugasiti mrak. Prednost je ovog puta data klaviru koji veselo cepa tužnu dušu, bluz istine ili krivice ćutanja, ni to nije od presudne važnosti pred vikom i golom agresijom bez predrasuda i stida.
Ne želeći da titluje svoju bol, a nemoć da iskaže kao vlastiti uspešni put, Kralj Čačka je, pred kraj prošle godine, kao preteču trećeg studijskog albuma, ponudio još jedan bluz vapaj u sihronizovanom buntu života. Naime, numera “Hej, hej mama, hej, hej tata”, predstavlja oličenje sadašnjosti svakog mladog čoveka, željnog istinskog življenja, slobodarskog koraka i nadasve želje da se izvuče iz blata. Teško je prošetati čiste cipele…
U pomenutoj numeri primat ima gitara koja razvlači bluz po koži čija površina podrhtava, dok suptilno znoj vlaži čelo. Koliko god mislimo da smo jaki, ona prvobitna pupčana vrpca zauvek ostaje oko nas. Zbog toga, prvo obraćanje ide našim pravim tvorcima, onima koji, i kada ne zaslužujemo uvek, ne beže, niti traže raznorazne besmislene razloge da izbegnu odgovornost, za ono koga su i šta stvorili. Bluz tema koja kao da gasi sunce na Zapadu, nije ni oličenje rasute magle po ovim prostorima, ali daje jedan svakako postojani karakter ljudske upornosti da se opstane. Razložni solo gitare u drugom delu numere preklapa se sa vokalnim vapajem za drugačijim svetom, gde će se moći videti i čisti đonovi na obući pristupačnoj svima.
Snivajući o istini, postojanju karaktera i osmehu izdržljivosti, Kralj Čačka igra na kartu najtananijih emocija, a to su ljubav, požrtvovanje i slobodarski duh. Estetično pomaljanje imaginarnog sazvežđa kao da pliva kroz svaki njegov uzdah, ton gitare i pripovedanje o malim, običnim, ali značajnim, stvarima. Nema malih stvari da nisu zaodevene velikim.
U tananom kaputu, sklupčan između sećanja, razboritosti i realnog prikaza stvarnosti, Kralj Čačka ne luta mnogo. Tu je sa svima nama, vozi se na nerazumnim kolosecima nepostojećih pruga, udiše kužan vazduh i daruje nam ono za šta svoj talenat cedi poslednju deceniju – put ka ljubavi, razumu i, što ne reći, istini. Ona je uglavnom teška, a nekada je i ne želimo čuti. Ipak, ovaj put, barem oslušnimo malo…