Još jedan koncert Kriesea. Još jedan koji se ne propušta i o kojem vrijedi pisati.
Kries je najbolji hrvatski bend. S naglaskom na „hrvatski“ i s naglaskom na „bend“. Hrvatski – iz razloga što to što izvodi nema nigdje drugdje. To ima obrise nečeg starog stoljećima iz Hrvatske, a opet, uvijek zvuči kao da je novo. Posjeduje energiju rock koncerta i rave partija, a nije ni rock koncert, ni rave party. Uvijek je to zvuk na koji bez problema može reagirati živalj od 6 do 66, kako se običava reći, ali ću dodati i do 86 da se oni stariji ne uvrijede. I uvijek su na koncertima oni od 20 i kusur godina u prvim redovima, oni od 30 malo dalje… i tako dalje do onih najstarijih. I svi guštaju primjereno svojoj dobi.
Kries među publikom ne stari. Kries je konstanta. Kad imate tu situaciju, onda znate da imate posla s najboljima.
Bend? O da, ta tako stara forma i formula itekako radi uživo, posebno kad su u njoj ljudi koji znaju što je bend, a znaju jer je svatko u tom bendu velemajstor svog instrumenta i svaki od njih je svjestan da je kotačić koji se nadopunjuje s drugim kotačićima, a ti drugi kotačići su isto velemajstori. Krene li se od ritam sekcije, i da, recimo, i ja želim okupiti neki bend zasigurno ne bih razmišljao zasebno o tome kojeg bubnjara spariti s nekim basistom kad već postoji prst i nokat kombinacija Ivan Levačić i Konrad Lovrenčić. Oni dođu kao ona šampon i regenerator kombinacija, 2 u 1, jer kad god vidim njih dvojicu na pozornici onda se stopostotno razlijeva i groove s razglasa. Apsolutno nema veze o kojem bendu i kojem žanru se radilo (ne znam ni sam, u biti znam, ali mi se ne da sad tu taksativno nabrajati), ali njih dvojica proizvode groove tako prirodno, skladno i smisleno da se tome možete samo prepustiti. Oni osim groovea kao da ni ne znaju ništa drugo proizvesti. Valjda dišu u istom ritmu, ili su im i otkucaju srca usklađeni, vrag će ga znati, ali bilo bi nepravedno ne zamijetiti njihovu ulogu u Kriesu u kojem su i oni svojevrsni šamani koji daju puls kotrljajućoj snazi stoljetnih zvukova koji su se svi našli u jednoj točki i smisleno vas uvlače u obred „sad i ovdje“.
Gitarist? Erol Zejnilović je najkameleonskije biće na gitari. On isto svira tamo gdje i spomenuta ritam sekcija jer se doima da ni njega ne zanima lupiti tona ako ga nije uhvatio ritam u nesvjesnom headbanganju, a što se gitare tiče i tu je istovremeno pouzdan, maštovit i nabrijan. Dakle, Levačić, Lovrenčić i Zejnilović su već bend na kojem bi neki drugi stali i obrisali znoj s čela jer su sve svoje probleme riješili, ali ne i Mojmir Novaković koji stoji kao najisturenija figura Kriesa i kojem je nekad u jednom trenutku palo na um pitanje: „Zašto nemati dva benda u jednom?“
U Kriesu su stoga i pjevač Ivo Letunić koji svira i lijericu, zatim tradicijski multiintrumentalist Andor Végh (gajde, diple, frula, dvojnice i kaval), dok je za ritam na udaraljkama zadužen Krešimir Oreški. Dakle i ovaj trio je sasvim dostatan bend za nebrojene etno vratolomije i široki raspon zvuka. Ovdje valjda već uviđate da je Mojmir Novaković po pitanju vizije čovjek kalibra jednog Ornettea Colemana (neka se ne naljute jazz puritanci što sam se usudio spomenuti Boga), jer nema njih puno na svjetskoj sceni koji su napravili fuziju dva sastava s potpuno različitih žanrovskih krajeva i dobili nevjerojatan boost energije u kojoj okupljeni kaos instrumentarija pulsira kao jedno veliko srce.
Naime, na sinoćnjem koncertu u Boogaloou mogao se čuti i primjer kako zvuči bend koji još nije uspio pronaći svoje unutrašnje bilo, a to je bila predgrupa Kosan koja isto broji nemali broj članova. Plivaju oni u nekoj vrsti etno psihodelije, ali je kao krajnji produkt to sve kaotično. Da se razumijemo, voli publika i „kaotično“, ali ne bez groovea. Razlika između njih i Kriesa bila je nebo i zemlja. Kries su nakon njih zvučali kao neki Rolling Stonesi iz kamenog doba koji kao da imaju u živom sjećanju kako tutnji stampedo mamuta i sve to zorno dočaravaju svojom glazbom.
No znali smo da smo u sadašnjosti od samog početka kad je Novaković rekao da će koncert biti posvećen palestinskim žrtvama – civilima, ženama i djeci. Koliko nužno, toliko i dostatno za ovo vrijeme u kojem se mnogi i empatije boje. Glasno odobravanje publike nakon toga bio je znak da je Kries u svom plemenu i „obred” je mogao započeti.
Sedam godina je prošlo od albuma „Selo na okuke“ i jest da većini njih koji su na koncertu Kriesa to nimalo ne smeta, jer zadovoljština nikad ne izostaje, no bend je očigledno na pragu novog kreativnog poglavlja, te je premijerno izveo dvije nove pjesme. „Ivo Maru“ i „Sjelo Sunce“ su tako našle svoje mjesto među, sad već možemo reći, razornim klasicima s albuma „Kocijani“ i „Selo na okuke“, na koncertu koji je započeo kao molitva, a potom krenuo pulsirati sve brže i brže raspirujući delirij u redovima publike, ostavljajući na kraju onaj poznati „Kries doživljaj“ da kroz ugodu dobivenog razmišljate kako je moguće da postoji bend koji vas takvom šamanskom snagom provuče kroz vrtlog zvukovnih epoha i da baš sve apsolutno ima smisla.
Jedini odgovor na to je dan već na početku teksta. To može jedino najbolji hrvatski bend.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
