Nekoliko stotina ljudi plesalo je na prvom šibenskom nastupu Mojmira Novakovića i njegovog Kriesa nakon deset godina.
Muzika se, kao i sve na ovome svijetu, s vremenom ukalupirala, stanjila, spljoštila, dobila strogu strukturu i bar-kod, upakirala se u proizvod. Zato i ne razumijemo što nas snađe kad nam tijela najednom postanu izložena primalnim ritmovima iz davnih vremena kada je muzika bila „primijenjena umjetnost“. Kries predvođen Mojmirom Novakovićem već godinama prezentira upravo glazbu koja je služila za upadanje u trans, umiljavanje moćnim bogovima prirode, prizivanju kiše ili otvaranju portala za neke druge stvarnosti.
Ljudski organizam nema se šanse oduprijeti setu bubnjeva, setu perkusija i dobošu u kojeg Novaković udara, zvuku gajdi i lijerice, repetitivnim tradicijskih napjevima i ritmu koji neprestalno nosi. Praiskonski DNK se sinoć na parkiralištu u Docu probudio iz tisućljetnog sna i natjerao svoje domaćine da se nekontrolirano izvijaju, plešu, urliču i stope se sa glazbenim sferama koje su izlazile iz zvučnika.
Kries je uspio ono što su proteklih tjedana pokušavali mnogi – izvukao je ljude iz dolačkih kafića i usidrio ih hipnotizirane pred pozornicu. Gotovo dva sata šamanskog performansa djelovalo je terapijski na narod izmučen estradnim napastima, glazbenim kvazirevolucionarima i pozerskim „velikanima“. Hrvatska tradicijska glazba uzbudljivija je nego što to želimo priznati, a Mojmir Novaković nas uporno, od Legena do Kriesa, u to pokušava uvjeriti.
Ljeto u Docu je konačno proradilo onako kako su ga njegovi tvorci i zamislili. U subotu nas očekuje još jedan koncert od kojega puno očekujemo – stiže bend vrhunskog jazz/rock/etno glazbenika Vaska Atanasovskog.
Tekst objavljen u suradnji s portalom Tris.com.hr