Nisam ostao do kraja. Nisam mogao. Ubio me početak. Ubila sredina koncerta. Bila je to zvučna kulisa za slide show fotografija EKV-a na video zidu…
“Mi smo rock’n’roll band, jedan od retkih u Jugoslaviji, nismo pop-grupa! Svaka pesma koju smo odsvirali traži maksimum snage, energije i doživljaja. Teško je ostati naštiman i neoznojen, tako da tu zaista ima i krvi i znoja i suza. Koliko je to tehnički ispravno, nas ne zanima, ali mi damo ono što treba da damo.”, izjavio je Milan Mladenović u intervjuu Bori Šantiću novinaru Studija nakon koncerta održanog u Zagrebu u maloj dvorani Doma sportova 17. travnja 1989. godine na posljednjoj velikoj Jugoslavenskoj turneji Ekatarine Velike.
Zagreb je tada bila prva koncertna destinacija, a oni koji su pohodili taj koncert i dalje se živo sjećaju da je u više od dva sata koncerta i nakon dva bisa, poslije kojih se tražilo još, EKV tada na pozornici krvarila, znojila se i plakala u u tom maksimumu energije i doživljaja. Osjećalo se tada da dolazi kraj, ne samo jedne države, već i kraj jednog načina života, kraj ujedinjenosti tog prostora kroz kulturu u kojoj je rock glazba bila jedna od najčvršćih poveznica i kanala komunikacije. A taj i takav rock je isto tada umirao, dok se EKV kao bend činio kao onaj neki posljednji mitski tulum, kad se tih posljednjih pet minuta živi do daske i kad svi na toj ‘oproštaljci’ iskreno mijenjaju dan za noć.
U godinama koje su slijedile nestali su s lica Zemlje najvažniji ljudi tog benda, ostao je mit, ostala je glazba, ali glazba koja je imala smisla samo na izvođačkom maksimumu Milana Mladenovića koji nikad nije štedio svoje glasnice, kao ni sebe. EKV je bio i ostao krik jednog vremena, a krik je uvijek istina, sa sobom donosi nelagodu, ali i otkrivenje, krik je nešto što se ne može oponašati, a da pri tome ne izgubi istinu koju nosi sa sobom.
Prisustvovao sam u više navrata odavanju počasti glazbi EKV-a, tim popularnim ‘tribute večerima’ koje kao i sve ‘tribute priče’ uglavnom služe beznačajnicima na pozornici da se tih večeri osjete značajnima u tuđim cipelama, jer publika pred njima ima jaku potrebu za nostalgijom. Uglavnom svi do jednog ti tributei EKV-u bili su promašena stvar, jer uvijek je na snazi bio pogrešan fokus onih na pozornici – oni nisu odavali počast novim buđenjem krika, oni su se samo više ili manje precizno trudili odsvirati pjesme. Jedini koji je bio tako prokleto dobro fokusiran na ‘krik’ (bar kad je o zagrebačkim okolnostima riječ) bio je Zoran Stojanović Kizo, pjevač i gitarist Velikog bijelog slona, nekadašnje obećavajuće grupe iz turobnih i ratnih 90-ih. I to u situacijama svojih solo nastupa s gitarom u kafiću-klubu Spunk. On je jedini uvijek na pravi način ispoljavao tu ‘svjetsku bol’ pred nekolicinom koju je isto tako prala nostalgija pomiješana s neizvjesnošću skučenog nam kulturnog života. Mladenovićevi stihovi imali su smisla iz njegovih usta.
Siječanj 2014. donio je do sada najveći zagrebački tribute koncert u čast EKV-a zahvaljujući beogradskoj grupi Krug u kojoj su jedini EKV-ovci bubnjar Marko Milivojević (svirao na studijskim albumima „Dum Dum“ i „Neko nas posmatra“) i basist Dragiša Uskoković Ćima koji je u grupi bio tijekom formativne faze da bi 1991. zasvirao i na „Neko nas posmatra“. Veliki pogon Tvornice kulture u petak 17. siječnja bio je krcat i bilo je jasno da je u pitanju koncertni događaj mjeseca. Prethodnih dana su i mediji zabrujali o EKV-u, kao što su se izredala i neka domaća lica u eterima i dala svoj obol u pohvalnom utjecaju Ekatarinine glazbe. No sam koncert je za autora ovih redaka bila samo još jedna u nizu razočaravajućih tribute gaža.
Nisam ostao do kraja. Nisam mogao. Ubio me početak. Ubila sredina koncerta. Bila je to zvučna kulisa za slide show fotografija EKV-a na video zidu. Krug kao da je svirao u nekoj imaginarnoj dvorani kraj Tvronice, a ne na njenoj najvećoj pozornici. Pjevač i gitarist Nemanja Dašić imao je onaj poznati gažerski grif štednje snage na početku koncerta kako bi valjda na kraju dao sve od sebe. Nije se ni trudio nešto komunicirati s publikom, samo je vozio kroz šprancu s upola snage. Bio mi je potpuno neuklopiv, kao netko tko je marljivo uvježbao repertoar, naivno misleći kako može raditi tribute EKV-u, a da pred tisuću ljudi ispred sebe ne ostavi na pozornici krv, znoj i suze. Situacija u publici gdje sam se nalazio bila je također čudna. Sredina dvorane nije gorjela u ekstazi, samo su se tipkali sms-ovi, kao da koncert nije bio ni počeo. Kad je došao red na gostujuće hrvatske glazbenike bilo je još gore. Renato Metessi divljao je poput Iggy Popa na bini, a kad je prišao mikrofonu bio je gotovo nečujan. Na vokalnoj visini zadatka jedino je bio mladi Dino Jelusić, svojevremeno pobjednik prve pjesme Eurovizije za djecu. Odavao je gard novopečenog rock pjevača i bio korektan u izvedbi, ali nakratko, prije nego mu se na pozornici pridružio stanoviti Leo za kojeg ne znam iz koje je priče ispao. Uglavnom taj Leo se ponašao i pjevao kao da je na nekom Iron Maiden tribute koncertu.
Gledao sam čas taj vašar na pozornici, čas fotografiju Mladenovićevog lica na video zidu. Bio je uhvaćen onaj njegov sjetni zamišljeni pogled, kao mesija koji osjeća skorašnji kraj i izdaju. Kad je kao sljedeći gost bio najavljen Dražen Šolc, bubnjar Parnog valjka, napustio sam dvoranu. Nisam htio rizikovati da se za Šolcem nekim slučajem pojavi i Hus.
Večer prije u istoj dvorani sam gledao vrhunski tribute Patti Smith od strane glumice Senke Bulić u predstavi „Dream of Life“ i osjetio taj rock and roll kojem se pristupilo s poštovanjem. Nisam htio da mi slika toga prebrzo izblijedi već naredne noći od strane onih koji sviraju tuđe note i gordo se nazivaju rokerima.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
