Sa skorašnjim zatvaranjem Kulturnog centra Mesnička Zagreb gubi jedini smisleni toponim nezavisne umjetničke scene u svom centru, ali i okupljalište mladih i onog što se običava nazivati elitom aktivne scene, upravo s naglaskom na to ‘aktivne’.
Nedavno nam je novosadska redateljica Brankica Drašković gostovala u Zagrebu na tribini „Borderland Soundtrack – borba za Sedmu republiku“ posvećenoj pokojnom Anti Perkoviću. Tribina je padala dan prije Antinog rođendana, a večer kasnije, kako je to već postala mala tradicija, u Booksi se taj događaj obilježavao, ove godine, uz intimni koncert Dimitrija Dimitrijevića koji je nastupio u formi dua. Booksa je ubrzo potom zatvorila svoja vrata, jer ipak je u pitanju književni klub, a mi smo potom došli do onog Konstraktinog pitanja: „A šta ćemo sad?“
I onda tu proradi onaj zagrebački kompleks; kad imaš goste iz drugog grada koje bi najradije odveo u neku mitsku Zvečku, ili mitsko Blato, neku točku okupljanja baš u centru, iako znaš da si u gradu u kojem je svaki oblik živahnog okupljanja ekipe profilirane oko urbane kulture konstantno u defanzivi i povlačenju, tj. izgonu iz centra, čak i onog šireg centra. No, s vremena na vrijeme svako malo u Zagrebu se po nekom nepisanom pravilu i zakučastom urbanom pulsu stvori neka oazica u kojoj se počnu okupljati muzičari, novinari, fotografi, slikari, glumci, a s njima i mladi ljudi sličnih afiniteta. I kad se sve to nekako uhoda, slijedi izgon.
Dolac, Melin, pa Močvara iz Runjaninove, Kino Europa, a tijekom pandemije i prostor oko HNK… samo su neki od toponima te vrste gradskog života koji su tjerani žarom kojeg se ne bi posramila ni španjolska inkvizicija. Još pretpandemijske 2019. postojale su svega dvije točke u užem centru grada u kojima ste mogli prisustvovati klupskom koncertu – Vinyl u Bogovićevoj i Kulturni Centar Mesnička u Mesničkoj. Kad je Vinyl zatvorio svoja vrata ostao je jedino Kulturni centar Mesnička, popularno zvan KCM koji je ujedno bio i posljednja točka života, ako se u neki večernji sat krenete uspinjati Mesničkom prema gornjem gradu gdje više ne možete naletjeti na ništa i nikoga osim na policajca.
„’Ajmo u KCM. Tamo uvijek ima nečeg“, rekoh Brankici. A ovako u post festumu značenje tog „uvijek ima nečeg“ u sebi nosi puno agilnog programskog rada ljudi iz KCM-a da bi taj prostor uopće došao na takav glas. A nisu se iz KCM-a predali ni tijekom pandemije kada su od tamo streamali događaje na kojima nije smjelo biti publike, ili ih je moglo biti uvrh glave deset u malom koncertnom prostoru u podrumu.
„Jel’ ono Rundek?“ pitala je Brankica dok smo se uspinjali i gledali u prvi od nekoliko stolova na terasi KCM-a. Da, bio je Rundek. I ćaskao je s par ljudi za stolom i nitko ga nije smetao. Kad smo ušli, dolje se čula glazba koja se može pripisati samo izvedbi uživo. „Jel’ ono Zdenko Franjić?“ pitala je potom novosadska redateljica. I bio je Zdenko Franjić u svojem najopskurnijem underground izdanju, sjedeći na stolcu na pozornici i recitirajući poeziju uz neku punk rock glazbenu podlogu.
„Pa stvarno vam je dobro ovo mjesto“, zaključila je potom. „Jesam ti rekao“, rekao sam potom pomalo likujući, a u biti sretan nebesima što postoji KCM u kojem je u tom trenutku moja cijenjena gošća dobila jednu sliku Zagreba koju će vjerojatno jako dugo pamtiti, kao da je na moment uhvatila, inače, nevidljivu žilu kucavicu grada. Krleža, Ujević, Blato za pokazat… Svega prije dva mjeseca meni su to bili Rundek, Franjić i KCM te večeri za nekog koga zanimaju živi i aktivni spomenici ovog grada. Kad nastavak večeri dobije štof i boju.
Iste večeri sam tražio i svog imenjaka Zorana, ali baš tada nije bio tamo. Malo je za njega reći da je gazda KCM-a, kad je riječ o vizionaru koji je od memljive zapuštene rupe kraj ulaza u gornjogradski tunel odlučio napraviti mali dom kulture i u tome uspio. Osebujni slavonski panker koji ne skriva udivljenje prema svakom stvaralaštvu. U KCM-u je sviralo bezbroj bendova, a on je kao rijetko koji lik koji se bavio i kreiranjem programa uredno preslušavao svaki link koji su mu slali ili demo. „Ne mora biti poznat, ali mora biti dobar“, bio je njegov moto.
Ovdje je riječ o klubu koji je postao čak pozornica i za mlade i starije gradske jazzere. Na pozornici KCM su imali i ad hoc sessione, isprobavali su se projekti i bendovi u nastajanju. Bila je to prava početna točka te scene proteklih godina, jer u tom malom koncertnom prostoru kad dođe i dvadesetak ljudi, on nije prazan i stvori se neka atmosfera. Koliko je samo tribina tamo održano, čak je i izložbena galerija aktivirana u gornjem prostoru koji nema valjda ni 20 kvadratnih metara.
I cijela ta stvar je išla čistom voljom, ‘na mišiće’ kako običavamo reći.
„I na kraju, za one koje zanima malo više, reći ćemo samo to da smo u zadnje dvije godine gotovo svi zaposleni, od konobara do voditelja programa radili i po tri posla, samo da što manje svojim primanjima opteretimo KCM, kako bi ga nekako održali na životu. Kroz 2000 programa, koje smo sami organizirali i isfinancirali, od institucija nismo dobili ni parkirnu kartu da barem besplatno pakirate dok istovarate svoje slike za izložbu ili bubnjeve za svirku. Umjesto besplatne karte dobili smo i vi i mi 14 miliona kuna kazni za parkiranje. Dalje ne moramo ni pričat’, Sve vam je jasno…“ stoji u posljednjem obrazloženju najave skorašnjeg zatvaranja kluba.
Kao netko tko kroz ovaj nezavisni portal živi tu našu kulturu i za nju ne mogu riječima dočarati što znači kad gineš na tri usputna posla kako bi ono što smatraš da vrijedi i što ti daje život na neki način održao na životu. Kad u životu održavaš sam smisao. Tko je bar malo živio na taj način zna o čemu je riječ.
No još više ljudi zna kako je to kad si na nišanu jer nekome smetaš. Kad čak i oni koji tumaraju ulicama za firmu koja naplaćuje kazne za krivo parkiranje i zaustavljanje, i koji su često plaćeni po učinku, nanjuše sigurnu žrtvu pa se ‘nacrtaju’ pred prostorom pred kojim je neka omladina koja stalno unosi i iznosi instrumente na uzbrdici Mesničke i kojima začas zalijepe kaznu na automobilu s upaljenim žmigavcima dok su im pune ruke posla, jer je to valjda saborski i vladin koridor kretanja pa se tu ne smije ni mušica posrat, a kamo li istovarivati slike i instrumente.
U petak 12. kolovoza su mediji brujali o međunarodnom Danu mladih, u smislu ima li za njih nade ovdje, obzirom da uglavnom pakiraju kofere i odlaze. Tri dana kasnije s obavijesti da se Kulturni centar Mesnička gasi, dolazi tako još jedno objašnjenje na temu ‘ima li nade’, jer mladi i njihov način života, zabave i kreativnosti (opet) dobivaju izgon iz centra glavnog grada.
Na kraju i svima nama koji bi htjeli nekom gostu izvana iz sfere kulturnog miljea pokazati neku životnu i zanimljivu točku grada valjda treba srušiti slične nade do kraja. Da nije bilo KCM-a one večeri kad sam naprezao ganglije kuda odvesti gošću s početka teksta, vjerojatno bi sjeli na špicu, buljili u LED ekrane od četiri kvadratna metra i jedva čekali da ispraznimo malo pivo pred sobom i rastanemo se uz izliku da zbog pandemije život još nije krenuo, da je sve to valjda zbog potresa… iako dobro znamo da svatko tko aktivno provodi svoju mladost u ovom gradu zna da je potres konstantno stanje. Čim nađeš neko stanište, uskoro ćeš ga morati i napustiti.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
