Nije riječ o nekome tko je upiknuo dva-tri mežebitna singla, a ostatak materijala ispunio sa zvučno sumnjivom kvalitetom.
Jedan od načina bavljenja autorskom glazbom u Hrvatskoj jest biti sam svoj bend, producent, pjevač ili pjevačica i godinama oblikovati svoj izričaj više-manje u lo-fi kućnim uvjetima. Često je to rad za dušu ili je bolje reći; za spas vlastite duše, a manje nešto s čim se ganja karijera, jer čekanje te vrste inspiracije uglavnom ne poznaje rokove. Ono što je bitno jest uhvatiti pravu inspiraciju, zabilježiti je i krenuti u izgradnju njene konstrukcije minimalnim sredstvima u nadi da će biti dostatno kvalitetna.
Riječanin Lado Bartoniček je jedan od takvih DIY likova koji je upravo objavio svoj debitantski album „Na rubu Mjeseca“ kojeg je pažljivo zanatski stvarao i oblikova puno desetljeće. Na ukupno 14 pjesama pojavljuju se svega dva suradnika; Franjo Jardas, koji je odsvirao bas gitaru u pjesmi „Poslije tebe“ i Krešimir Kunda koji je izveo solo dionicu trube u pjesmi „Padamo u zrak“. Sve ostalo radio je Lado.
Ubrao sam ga doslovce jučer kad sam išao objavljivati vijest o tome da je izdao album i njegov nastupni singl, jer mi s RDD-a obično kao neki filter kod objave takvih vijesti poslušamo svaki od singlova u nastojanju da obavijestimo o svemu, ali ne baš i o svačemu. Poštuje se taj neki nepisani kodeks o nivou kvalitete koji mora biti zadovoljen, dakako po osobnim parametrima. Uglavnom, singl „Na rubu Mjeseca“ bio je i više nego zadovoljavajući ponajviše zbog Ladova muzikalnog glas i zato jer je osjetno isporučio pop pjesmu po nekim starim pravilima pop pjesme, a to je da uđu u uho nenametljivo i tamo se nekako smjesti bez sile i prisile. Ako mi je nešto nepodnošljivo u pop glazbi to je kad krene ta neka nametljivost, neko nutkanje i kad osjetite da je pjesme samo nekoliko dobro upakiranih udica, ali je lišena i najbanalnijeg sadržaja.
Obzirom da mi je opis posla „da mi vrag ne da mira“ ako je nešto dobro, slušanje ostatka materijala ispostavilo se ugodnim iskustvom otkrivanja novog pop potencijala na hrvatskom glazbenom nebu. Kad kažem „pop“ u kontekstu rada Lade Bartoničeka, mislim prvenstveno na njegov vokalni izričaj koji je u stanju kantautorskom snagom objediniti glazbene podloge koje je koristio, a one su pak izuzetno široka i maštovita paleta stilova i utjecaja koji su se mogli objediniti s imperativom „da drže vodu“ u skromnoj produkcijskoj slici.
Možda je najtočnije reći da je album „Na rubu Mjeseca“ kompilacija pjesama od kojih je Lado svaku preslušao bezbroj puta proteklih godina i da se mu toj selekciji ne bi našla niti jedna koja samostalno nije jaka, čime je otklonjena mogućnost da na albumu ima ičega sa svrhom popunjavanja minutaže. Nije riječ o nekome tko je upiknuo dva-tri mežebitna singla, a ostatak materijala ispunio sa zvučno sumnjivom kvalitetom. Uz to, svaka pjesma kao da je promišljana radiofonijski i mislim da je to najvažniji adut Lade Bartoničeka, jer na radiju ipak bolje prolaze oni s dobrim pjesmama koliko god tamo bilo zastupljenih zvučnih imena koja, bar kad je o hrvatskoj estradi riječ, ne nude bogzna što od ‘štofa’.
A kad smo već kod pjesama, krenimo redom…
„Na rubu Mjeseca“ donosi zanimljiv spoj backbeata, čisto da se psihodelični ugođaj gitara oboji u lagano bristolsko ruho, taman za stihove nekog „tko je na rubu Mjeseca i na rubu sna“. Još bolji Ladin osjećaj za pop donosi druga po redu pjesma „Ta koju nemam“ u koju je prelijepo i decentno u pozadinu ugradio Manzarekov (The Doors) zvučni klavijaturski potpis u prvom dijelu, da bi u finalu otišao u synth eru i sve to je umotano u sanjivi i uhu ugodan flow potentnog tri i pol minuta dugog pop hita s odlično razrađenim refrenom.
„Još jednom“ pak ulazi u lo-fi rock narativ, ali i on je obogaćen zvukom koji bih pripisao mandolini, što je dobra igra s kontrastima – hod po rubu koji je dobro ispao. U tom smislu „Tren“ tu još bolje rezonira; rock podloga putuje kat dublje do garažnog zvuka, a Lado pjeva kao da je Neno Belan ušao u njega, a i to je ispalo još bolje neglo li izgleda kad se piše o tome – predivna maštovitost koje se, eto, ni jedan Neno Belan u svom fahu nije sjetio, a to je da se bar jednom poigra i izvan ziheraških zanatskih gabarita i bude zaintrigiran mišlju kako bi on zvučao da mu kojim slučajem pratnju sviraju The Stooges.
„Sve“ donosi onaj neki poznati zvuk Rijeke; onaj koji čujemo kod riječkih glazbenika bez obzira gravitirali prema rocku ili popu. Tekst je čak i angažiranog karaktera, taman koliko gabariti pop pjesme dozvoljavaju – jasno je, ali nije zamarajuće, kao što i refren donosi lak podsticaj da ga se pjeva. Nešto kasnije iz sličnog kuta djeluje i „Sanjaš sama“ kao njen parnjak, i po zvuku i angažiranoj poruci otuđenja u današnjem svijetu.
„Ti si moje more“ se doima savršeno oblikovanom baladom, a uz to je i trenutak, iliti slot, za baladu na albumu, posebno ako je ugođena tako da udarci na gitari donose onomatopejski ritam valova koji udaraju u obalu, ni previše upadljivo, ni tako da se nezamjećuje. „Vrati mi“ donosi dancefloor disco ugodu, no to bi bila obična i nepamtljiva pjesma o dvoje ljudi da Bartoniček nije uveo zanimljiv detalj, a to je govor konobara koji romantiku para za večerom prekida u ključnim dijelovima. Tim trikom ste kao slušatelj uvedeni u radnju male predstave. Spomenutom intervencijom pjesma dobiva neočekivani zamah. Dakle, jest disco pjesma, ali postoji začkoljica koja vas involvira i zbog toga ona nije još samo jedna wannabe disco pjesma u moru sličnih.
„Mi idemo“ udara himnično pokretački, točno onako kako iz nje progovara zvučna retro rock pratnja. „Trčiš mi po mislima“ ulazi pomalo u rubnu sferu muško-ženskih odnosa u današnje vrijeme; može je se doživjeti kao stalkerski krindž, ali i kao wertherovski nemoćni vapaj pogonjen zaljubljenošću. Mene je tu Lado dobio na svoju stranu simpatičnim humorističnim stihom: „Djevojko, dal’ si umorna kad već danima trčiš mi po mislima?“
„Poslije tebe“ poput „Ti si moje more“ dolazi na baladnu poziciju u drugoj polovici albuma – akustična, komunikativna, sjetna i zagledana u daljinu. Posljednje dio albuma odlazi dublje u elektronički zvuk sljedeći nit koju je započela uvodna i naslovna „Na rubu Mjeseca“. „Ruke“ tako donose meditativnost u kojoj Lado Bartoniček pokazuje da mu ni koralski tj. gospel narativ nije stran, dok posljednja „Padamo u zrak“ odlično objedinjuje ljubavnu priču kroz koju se lijeskaju motivi Rijeke. Iako akustičnog karaktera, predzadnja „Svijeća je gorjela“ dolazi kao dobra poveznica između spomenutih pjesama svojim šansonjerskim duhom iskopanim iz nekih davnih vremena, ali koji dobro leži pjevaču ranjena srca i ugodnog glasa kakvim se Bartoniček prikazuje i što mu odlično pristaje.
U ovom trenutku je Lado Bartoniček pop autsajder, ali pop autsajder prepun dobrih ideja i odličnih izvedbi na debitantskom albumu. Uz to ima i prepoznatljiv vokalni izričaj. Iako je nezahvalno raditi bilo kakve predikcije vezano za hrvatski eter, bar postoji nada da bi se Bartoničekov položaj mogao uskoro promijenit na bolje. Ima najmanje 14 razloga za to i svi su na njegovom prvom albumu. Dobro ih je poslušati prije nego li zavapimo da nemamo nove kvalitetne pop autore.
Ocjena: 8/10
(Dallas Records, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
