Četrnaesto izdanje Zagreb Jazz Festivala otvorilo je svoja vrata u četvrtak nastupom američke saksofonistice Lakecie Benjamin.
Stjecajem okolnosti bio sam „izbačen iz stroja“ jedan kraći period kad je o koncertima riječ. I onda me posljedično dohvatila ona večernja rutina praćenja vijesti u ovom izuzetno zastrašujućem periodu eksplozije rata na Bliskom istoku i svega što ga posljedično prati. S druge strane ta situacija se ne prelijeva više toliko na moj zid na Facebooku, kao što se prelijevala tijekom pandemije i rata u Ukrajini, što možda govori o zasićenju užasima, ali i strahu koji se uvukao, jer i ljudi se poput životinja znaju itekako primiriti kad je prijetnja vidljiva na obzoru.
Postaja tjeskobna pomisao i na to što donosi sutra, a kamo li neka bliska budućnost. Uz to još i ove „ljetne“ vrućine koje se ne misle ispuhati. Limbastički osjećaji u čudnoj realnosti u kojoj su u pravu i oni koji na ulici nose zimske jakne i oni razgaćeni i s natikačama na stopalima. I čini se da nitko nikome tu ne smeta u ovom trenutku. Nenormalno je novo normalno. Živimo u suživotu s nenormalnim.
Specifičnost odlaska na teren u ovoj vrsti novinarskog posla kojim se bavim uglavnom se svodi na odlazak na koncerte i upravo u gore spomenutom periodu sam opetovano spoznao koliko to nije samo posao već puno važnija životna terapija u kojoj upijate estetsku energiju zvuka i svega što se događa na pozornici kao i energiju publike koja svjedoči i komunicira po najosnovnijim, gotovo binarnim principima iz tog mraka, možda jedinog mraka u kojem se osjećamo sigurno jer nismo sami.
O tome koliko ovakav uvod ima veze s koncertom mlade američke saksofonistice Lakecie Benjamin koja je u četvrtak sa svojim kvartetom otvorila jesenski Zagreb Jazz Festival u malom Lisinskom, uskoro, čim dodam i jedan paušalni uvid kroz redak ili dva o tom događanju bez kojeg mi je odavno postalo teško zamisliti glazbenu jesen u gradu.
Naime, jazzisti imaju taj svoj specifični gard koji ne trpi previše ozarenosti na pozornici, jer ne iskorištavaju oni glazbu kao sredstvo za izravno dizanje raspoloženja, već uvijek kao da pokušavaju proniknuti u nju i iznova pronaći neki novi prostor i odrediti mu gabarite u koje će uvesti publiku kojoj se taj ambijent može i ne mora svidjeti. Bez obzira kakvi god karakteri bili glazbenici izvan pozornice, na pozornici bez ozbiljnosti ne ide, ili da malo karikiram; uvijek više vjerujete većem namćoru.
JAZZG, ali i rovinjski i pulski festivali istog organizatora su nas na to naučili, jer zahvaljujući vižljastom Draženu Kokanoviću koji je uporno bušio i tamo gdje se mnogi nisu usudili, gotovo da nema svjetske jazz legende koja nas u skoro dva desetljeća nije posjetila. A to je izuzetan skor u gradu koji godinama nema niti jedan jazz klub. I nekako baš ove godine pomislim kako je šteta što nema nekog Vijaya Iyera ili neke Dee Dee Bridgewater, ili nekih The Bad Plus… tih nekih predivnih „namćora“, jer Kokanović otkad je opet pokrenuo festival 2019. sve više dovodi i mlade snage. I nekako baš ove godine se dogodi, upravo zbog takvog izbora i u uvodu spomenutih koincidencija, da festival nije mogao bolje početi upravo zato jer je start bio sve drugo samo ne namćorast.
Lakecia Benjamin izašla je gotovo vrišteći na pozornicu u sjajno-zlatnom kompletu jakna-trenerka. Izašla je u želji da se slavi život, da se slave žene u jazzu, ali i glazbi općenito. Izašla je puna elana i optimizma. Frenetično brbljava doticala se i komparacije hrvatske publike koju je tek vidjela i skandinavske, gdje je svirala večer prije, ali niti jednog trenutka nije spomenula rat, a kamo li ušla u zapetljavanje oko toga. A nekako svi okupljeni u Malom Lisinskom, svi mi u tom „sigurnosnom mraku“ smo valjda željeli da bar sat i pol nitko ne poteže tu temu koja se u sadašnjem medijskom i životnom okruženju ne može izbjeći.
A opet, rekla je sve kroz glazbu već na samom početku kroz spoken word /hip-hop / jazz angažirani hibrid „Amerikkan Skin“ koji je zvučao kao da je podignula branu s tri pritoke da bi se u jednoj bujici zamiješali utjecaji Nine Simone, The Last Poetsa i Gilla Scotta-Herona. Probudila je sve one bitne momente kad je jazz stajao na barikadama za borbu za bolji svijet, a ne onaj pun ratova, rasizma, seksizma i ostalih „izama“ koji ljudsku vrstu gnječe uzduž i poprijeko.
„Croatia!!!“, vrištala je srčano svojim visokim vokalom, u želji, nadi i suosjećanju. Predivan krik mlade žene koja je definitivno odlučila da u njenom slučaju jazz neće biti artefakt iz vitrine, već živa poruka za žive ljude, tj. glazba sadašnjosti. A nije to uradila tako da je pogazila sve one otprije. A ne! U biti, divno je s koliko je entuzijazma uplela sve te niti, svu tu povijest u svoj izričaj. I spominjanje Diane Reeves, Waynea Shortera i dakako Johna Coltranea.
Čak je i njena scenska zlatna trenerka bila na tragu odijela živih boja u koja su se odijevali jazz glazbenici u prvoj polovici XX stoljeća. Arhivske snimke iz tog vremena su crno-bijele, ali jazz mačci su bili kicoši odjeveni u najluđe palete boja, samo je to palo u zaborav, a Lakecia to hrabro oživljava stoljeće kasnije.
Svirka je bila precizna, ali divlja tako da su i ulasci u sola svih instrumentalista kvarteta dolazili kao nužne nadogradnje u zvučnoj bujici, dok je Lakecia tome svemu uvijek davala dodati poticaj. „John Coltrane“, izgovorila je u jednom trenutku nakon čega je dvorana ostala u tišini. „Hej, kad kažem John Coltrane, onda vi morate burno aplaudirati!“, kazala je potom i aplauz nije izostao. Bio je to možda nategnuto u tom trenutku, no John Coltrane je Lakecii apsolutni uzor u svemu, jer izvedbi njegove glazbe nakon toga nije nedostajalo, dapače kraj je pripadao dvostrukom podsjećanju na najvećeg jazz saksofonista svih vremena. Lakecia Benjamin Quartet podario ga je u konceptualnom „oni i mi“ ozračju odsviravši prvo „Alabamu“ za „njih koji nemaju dušu“ i „Love Supreme“ za „nas koji znamo koliko je ljubav važna“.
Iscjeljujuće iskustvo. Noć koja je bila svjetlija i ljudskija od tame dnevnih saznanja koja primamo. Za Lakeciu Benjamin glazba je vrhunska ljubav, ali ona i vrhunsku ljubav širi glazbom.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
