U četvrtak, 19. veljače, koncertom Phonic Zooma u zagrebačkom se Vip Clubu nastavlja novi program suvremenog klupskog jazza nazvan Chui ovu glazbu. (Ulaz besplatan, početak koncerta u 22 h.). Krunoslav Levačić, bubnjar i prvi čovjek Phonic Zooma tim je povodom kazao ponešto o grupi, o glazbi i o umjetničkoj slobodi.
Kada, gdje i kako je nastao Phonic Zoom?
Krunoslav Levačić: Phonic Zoom nastao je spontano. Prije pet godina počeo sam raditi neke kompozicije koje bi poslužile kao “alibi” za slobodnu improvizaciju, kao upaljači, otponci za ideje.
Zašto ime Phonic Zoom?
Krunoslav Levačić: Ime je nastalo tako da sam zamislio proces kojim bi se u fokus pažnje naizmjence dovodili različiti fragmenti zvuka. Tako bi se, promjenom perspektive u koju se stavlja slušatelja, mijenjala i slika cjeline ili bi se otvorile mogućnosti za višeslojnu, polifonu sliku.
Tko su članovi?
Krunoslav Levačić: Članovi su, kako to ideja muzike i sugerira, različiti muzičari i vanjski suradnici. Dosad su u ovaj proces bili uključeni Žiga Golob, Elvis Penava, Astrid Kuljanić, Luka Žužić, Mario Bočić, Domagoj Leljak, Andreas Marinello, Zvonimir Šestak, Zoran Majstorović, Hrvoje Nikšić… Ovom prilikom, u Vipu će nastupiti Žiga Golob, Zoran Majstorović, Grgur Savić i Hrvoje Nikšić.
Misao vodilja?
Krunoslav Levačić: Razlog djelovanja je pokušati svirati bez nastojanja postizanja konzistencije, tradicije, ponavljanja uvježbanog, stvaranja kulta vlastite povijesti.
Stil, pristup, zvuk, nadahnuće?
Krunoslav Levačić: Stil, pristup, zvuk i nadahnuće su baš one kategorije s kojima se suočava adolescent u fazi stjecanja znanja, oponašanja nekoga, nekih i nečega. Ovdje je nadahnuće ne biti nadahnut bilo čim posebnim, nego samo spontano postići zvuk vremena i prostora u kojem se događa interakcija svih objekata i subjekata koji nastoje ili su pasivni u stvaranju eventualne harmonije.
Repertoar za “Chui ovu glazbu” u četvrtak?
Krunoslav Levačić: Fokus je ovog serijala stavljen na groove, na onaj fenomen unutar tijela muzike koji pokreće čovjeka u smjeru dalje od misli, a bliže transu, pokretu koji se vidi, ali i onom unutarnjem… Ritmu koji zaokuplja čovjeka do te mjere da se “gubi” na jednom planu i postaje sve jači na onom drugom, intuitivnom.
Koji osobni gušt ispunjava Phonic Zoom, a koji nije bio ispunjen kroz vaše djelovanje s drugim sastavima i formacijama?
Krunoslav Levačić: Već dugo nemam neke ideje o tom što bih trebao ili morao raditi. Samo sviram na jedini mogući način, onako kako jedino znam. Phonic Zoom je možda poseban po tom što nije projekt, nije usmjeren prema bilo kakvom opipljivom uspjehu, ne njeguje “narodnu, nacionalnu baštinu” – danas je to tako važno, lako se dobiju podrška i priznanja ako se djeluje politički svjesno i umjetnički skučeno, omeđeno.
Muzika nikada nije bila ograničena, samo su je ljudi ograničavali u skladu sa granicama svojih misli, ideja, projekata, ambicija i ostalih stvarnih ograničenja. Nitko od nas ne nastoji svirati stil nekog povijesnog razdoblja ili nekih važnih naroda. Sloboda je to što se pojavljuje kao jedina važna stvar u životima pojedinaca. Pa onda, u stvari, ova grupa u smislu slobode nije nikakav poseban bend ili projekt. Moja je osobna umjetnička sloboda zajamčena u svim situacijama, u svim bendovima u kojima sviram. Tako je sa svima koji sviraju u Phonic Zoomu.