Lani Del Rey je od samog početka okrutan svijet mainstream glazbe izazvao pritisak u prsima što joj zagušuje glas i naočigled se muči iznijeti taj hinjeni Weltschmerz i s novim studijskim albumom ‘Ultraviolence’. U njemu nema nervoze ili histerije, a jedini je trag nasilja osjetan u bubnjićima po zaršetku slušanja.
Od početka ove godine Lana Del Rey zaljubljenicima pop i rock glazbe golicala je maštu najavom suradnje s vokalistom The Black Keysa, Danom Auerbachom kojeg je kao vruću robu na tržištu i neprikosnovenog ne-pop hitmejkera angažirala za svog producenta.
Ipak, čini se da su Lana i Auerbach zajedno u poslijepodnevnim žegama slušali melankoličnu Juanitu Stein iz Howling Bellsa i igrali se u studiju satima. Stoga su cijeli eksperiment obilježili tekstom što trebao bi biti niz pjesama, premda se radi o monotonom kontinuitetu pseudo-lamentacija sa sporadično milozvučnim instrumentarijem kojeg na životu jedva održava puls bubnjeva. On i dalje posrće u pasivnu monotoniju čineći album teško prohodnim i isforsiranim.
Lanina sklonost guranju istog momenta djeluje poput ribanja oblaka u želji da proplaču, iako još nisu dovoljno teški i sumorni da iz njih izbije kiša. Svejedno, Lana pati, umire i zavija u kontrastiranju lirskog momenta s izvedenim jecanjem, gdje mora istaknuti kako je ‘tužna djevojka’ čiji glas ne puca i zapinje, nažalost, od suzama nakvašenih knedli u grlu, nego zbog forsiranja nečega što nikada nije bio niti će biti njezin instrument. Najbolje to ilustrira „The Other Woman“, veliko finale stenjanja i naprezanja zbog kojeg je čovjek na rubu sažalijevanja, ali se suspreže zbog činjenice da je Lana vješto podmetnuti projekt kojeg ipak netko probavlja.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=o3SqUUoJjW8[/youtube]
Najiritantniji trenutak jest njezina transparentna neuvjerljivost u samosklepanim stihovima „I Fucked My Way Up to the Top“, gdje ponovno pokušava biti krvava žrtva svog masakra ambicija; pokušava glamurizirati ustrajanje za uspjehom, slaviti ljepotu tuge, na tragu Lady Gage kao prethoditeljice iste poetike samoizgradnje na principma senzibiliziranja s mukotrpnim radom. Iako različitih estetika, poetike obiju pjevačica je ista, kao i bankovni računi koji su koristile da bi stvorile svoje persone. Razlikuju se utoliko što nam je Lana manje napadna, ali jednako patetična i površna kao i Gaga.
Najmanje je možda iritantna u „Pretty When You Cry“. Stilizirana retro-balada odjekuje osamdesetima, a najmilozvučnijih je vokala na albumu sve dok se ne obrati pozornost na banalne i prozaične stihove što pak odjekuju onom istom patetikom koja će zaokružiti cijeli album za rezanje žila i nastaviti se do samog kraja u „The Other Woman“ koja, eto, plače dok ne zaspe…
Lana Del Rey je soundtrack za tinejdžerske žalopojke, upakirana u fine orkestracije, suptilnu produkciju i montotonu vokalnu manipulaciju zbog koje se valja pitati tko je uspio preživjeti prethodni album sirote male bogatašice?
Ocjena: 3/10
(Interscope/Polydor, 2014.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
