Kako je kao autorica knjige ‘Slušaj i gledaj, Latice’ navedena hrvatska likovna umjetnica, kazališna i filmska scenografkinja i kostimografkinja Latica Ivanišević (1942.), prva je pomisao da ju je ona i napisala. Tome, međutim nije posve tako, baš kao što ni knjiga, kako bi se na prvi pogled moglo zaključiti, nije njezina autobiografija.
No, riječ je o itekako zanimljivom i razmjerno burnom životu inteligentnog čovjeka, istovremeno aktivnog komunističkog ilegalca i ravnatelja ginekološkog odjela bolnice Sveti Duh (riječima iz priloga dr. Slavka Komara: „…čuvena obitelj dr. Srećka Šilovića, vrlo poznatog liječnika u visokom zagrebačkom društvu… Doktor Šilović, koji je imao ogroman stan na uglu Masarykove i Preradovićeve imao je i drugi život. Stan je postao komunistička ilegalna centrala u koju su dolazili na sastanak istaknuti komunisti, među kojima je najčešći gost bio Josip Broz Tito..“), koji svom životu i djelu pridaje manje važnosti no što zaslužuje, tako da i taj dio, unatoč manjkavostima, daje važan doprinos cjelokupnoj slici. Štoviše, dr. Srećko Šilović doima se ključnom osobom u ovdje opisanoj grani obiteljske povijesti.
Najbolje štivo predstavljaju fragmentarna sjećanja Ines Šilović-Ivanišević, na papir stavljena po nagovoru kćeri Latice, u vrijeme kad je gospođa bila u devetom desetljeću života. Pisana u nekoliko navrata prostrtih tijekom više godina, sjećanjima Ines Šilović u kasnijim zapisima nedostaje prvotnog zamaha i koncentracije, no prvih nekoliko odlomaka odlična je, živo, bistro, svježe i oporo duhovito pisana memoarska proza osobe velikog životnog iskustva koja unatrag gleda relativno zadovoljna, no bez iluzija, kao i bez osjećaja da se nekome ne bi smjela zamjeriti ili da bi mogla štogod krivo reći, s očitim svjetonazorom kako se u životu može itekako uživati, ali tek kad čovjek nema egzistencijalnih briga. Djetinjstvo u Brazilu, turističko-šopingaški obiteljski posjeti Italiji i Beču, školovanje za balerinu u Zagrebu i Parizu, ilegalno komunističko djelovanje u kojem je sudjelovala po obiteljskom zadatku, ljubav i brak s Dragom Ivaniševićem, crtice iz života nakon Drugoga svjetskoga rata teme su njenih osvrta. Osobito oštri komentari odnose se na opis životne bijede u „socijalističkom raju“, SSSR-u, u kojem je kratkotrajno boravila 1930-ih godina, kad je u Moskvi posjetila sestru komunisticu: „…sestra je negdje nabavila meso. Ne daj bože da ikada vidim ili jedem takvo nešto. Komad ljubičastog mesa bez okusa i mirisa. No pojeli smo ga i nismo završili u bolnici. Inače, svečanost je bila kad me sestra povela u Torgsin (trgovina s inozemstvom), gdje se moglo za stranu valutu nabaviti prave hrane… Jedan od naših slavnih ilegalaca Rodoljub Čolaković zvani Roćka – pokoj mu vječni – zaljubio se u mene… Ljudina od dva metra zamolio me da pođem s njim u zahod, jedinu prostoriju gdje je mislio da ćemo biti sami; kleknuo je uz zahodsku cijev na kojoj sam stajala i izjavio mi ljubav. Moram priznati da tragikomičniju scenu nisam nikad ni prije ni poslije mogla zamisliti ni doživjeti… Taj događaj bio je jedan od razloga da sam odlučila vratiti se u truli kapitalizam…“
I, naposljetku, tu su zapisi same Latice Ivanišević, svojevrsna struja misli impresionističkih pabiraka sjećanja ponajprije na javno poznate osobe poput Miroslava Krleže, Jure Kaštelana, Igora Zidića, Tina Ujevića, Antuna Motiku, Oskara Harmoša ili Ane Roje koji su prijateljevali s njezinim roditeljima ili s njom, a u skladu s njenom likovnjačkom vokacijom osobe koja „do zaljubljenosti voli lijepe stvari“ dobar je dio teksta ispunjen detaljnim opisima životne scenografije, primjerice, izgledom dijelova interijera kuće Krležinih u kojoj je Bela Krleža u ovoj ili onoj nijansi boje uredila ovaj ili onaj kutak te vizualno sparila ovaj predmet s onim.
Nekoliko priloženih pisama Drage Ivaniševića ponajviše govori o njegovu zanesenjačkom stilu pisanja i pristupu životu, a šačica pisama Nane Šilović upućenih obitelji iz Beograda 1945. odražava službeno-asketski trening (Staljinove) komunistice.
U cjelini, živopisna obiteljska saga, najintrigantnija i najdirljivija u pokušajima dokučivanja istine o sudbini Nane Šilović-Keršovani-Martinović o kojoj obitelj godinama nije imala gotovo nikakve informacije, a ovdje je nepotpuno rekonstruirana iz tri gledišta – oca, sestre i nećakinje – zorno, na autentičnom primjeru pokazuje kako kako „samo mijena stalna jest“, da i oni ljepši, ispunjeniji i da kažemo, svrhovitiji životi imaju tragične i mukotrpne odsječke i da su podložni nepredvidljivim hirovima sudbine kojima je čovjek jednostavno nedorastao, a naročito je zanimljiva u dijelovima u kojima se isti događaji, situacije, razdoblja opisuju iz sličnih, ali opet različitih vizura.
(575 str. 160 fot. c/b i u boji, Ljevak, 2010.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
