Led Zeppelin okupili su se samo jednu večer 10. prosinca 2007. godine. Zapis tog koncerta iz londonske O2 Arene objavljen je nakon pet godina, a kino premijera filma ‘Celebration Day’ dočarala je svu snagu i važnost ovog velikog benda.
Prolog: Ahmet Ertegun
Ahmet Ertegun bio je ključni čovjek u svijetu moderne glazbe. Svoju borbu za emancipaciju onog važnog i kvalitenog u američkoj i britanskoj muzici provodio je na onoj, slobodno se može reći diplomatsko-menadžersko-izdavačkoj ‘bojišnici’.
„Ahmete, ti si ovu večer učinio mogućom, bez tebe nje ne bi bilo. Ove je samo mali znak pažnje i prisjećanja na dane kad je Atlatnic Records bila najbolja kuća na svijetu“, izjavio je 10. prosinca 2007. Robert Plant na pozornici londonske prepune O2 Arene na jedinstvenom i jednokratnom reunionu Led Zeppelina koji će ostati i upamćen po podatku kao događaj u glazbenoj povijesti za koji je bilo zatraženo pet puta više novinarskih akreditacija iz cijelog svijeta nego što je kapacitet arene.
Ertegun, koji je umro 14. prosinca 2006., godinu dana prije tog koncerta nije samo zaslužan za otkrivanje i diskografsko vođenje Led Zeppelina kroz Atlantic, što je ispalo jednom od najboljom akvizicija u povijesti rock and rolla, jer radi se o najprodavanijem rock bendu svih vremena koji s Beatlesima i Stonesima i dalje vodi ‘mrtvu utrku’ u prodaji nosača zvuka na osnovu podataka nekoliko agencija koje prate tiraže, među kojima je i Billboard. Zeppelini su bili samo perjanica Ertegunovog angažmana. On je otkrio Raya Charlesa, Erica Claptona, Arethu Franklin, Genesis, Phila Collinsa, Yes i mnoge druge. Izravni je ‘krivac’ što je Crosbyja Stillsa i Nasha nagovorio da im se pridruži Neil Young, a prethodno je on bio među prvima koji je otkrio potencijal spomenute hippie pastorale i ponudio im ugovor. Bio je u stanju zadobiti i povjerenje The Rolling Stonesa kad su Jagger i Richards tražili lanac distribucije albuma za svoju nezavisnu etiketu za Sjevernu Ameriku, u trenutku dok su sve druge diskografske kuće Kamenju nudile više novaca.
Svi su znali da je taj sin prvog turskog ambasadora u SAD-u, jedan od najvećih zaljubljenika u američku glazbu, još od trenutka kad ga je brat po prvi put odveo na koncert Duke Ellingtona, do kasnijeg pomaganja legendarnom Stax Recordsu u Memphisa i kasnije osnivanje Atlantic Recordsa.
Poznavanje tih fakata primarno je u razumijevanju okupljanja Led Zeppelina na samo jednom koncertu prije pet godina. Bilo je to za Ahmeta, jer je možda to bila i jedna od njegovih posljednjih želja. Gledano u tom kontekstu, novinarska pitanja u smislu: „Koliko novaca tražite za pravi reunion i svjetsku turneju?“, koja su postavljana Pageu, Plantu i Jonesu tijekom novinarske konferencije nedavno u Londonu povodom predstavljanja „Celebration Daya“ uistinu su promašivala cijelu poantu.
Zeppelini su se nakon smrti Johna Bonhama okupili par puta. Prvi put na Live Aidu 1985. godine kad je na bubnjarskom stolcu bio Phil Collins i kasnije na svadbi Bonhamovog sina Jasona, kad je mladi bubnjar sjeo na očevo mjesto. 1994. su Jimmy Page i Robert Plant udružili snage, prvo u sklopu MTV-ijevog Unplugged programa (koji je tom prilikom prigodno prekršten u „Unledded“), nakon čega je taj nastup objavljen i kao album „No Quarter“. Njih dvojica su nastavili suradnju kao Page & Plant i okončali je studijskim albumom „Walking Into Clarksdale“, no odradili su i nekoliko turneja te je čak i Hrvatska 1998. bila počašćena s dva njihova nastupa u razmaku od svega osam mjeseci (prvi u veljači, drugi u studenom). No bez John Paul Jonesa koji je odbio sudjelovati u tom projektu bilo je jasno da se to nikako ne može zvati Led Zeppelin.
Celebraton Day
Pet godina se radila post produkcija tog jednog jedinog nastupa iz O2 Arene na kojem su nastupili John Paul Jones, Robert Plant, Jimmy Page i Jason Bonham na bubnjevima. Svjetska kino promocija objavljivanja tog izdanja na CD-u i DVD-u dogodila se i u srijedu 17. listopada Zagrebu u kinu Kaptol centra. Konačno se moglo vidjeti ono u čemu je uživalo dvadeset tisuća sretnika koji su taj spektakl koji je trajao više od dva sata gledali u Londonu.
Good Times, Bad Times – prva pjesma s prvog albuma Led Zeppelina, ujedno i najbolje moguće otvaranje za ovu priliku. Zvuk moćan, četvorka na pozornici eksplozivna i puna adrenalina. Ritam sekcija Jones – Bonham Junior uvjerljiva i čvrsta, ‘vilenjak’ Plant očekivano oktavu niži, jer godine glasu čine svoje, a najveću ekstazu publike izazvale su legendarne kratke bas solo dionice Johna Paula Jonesa.
Ramble On – stara mašina se još uvijek zagrijava, Jones – Bonham se još čvršće vežu na sinkopama refrena, Page ‘prljav’ i zaigran s kratkim improvizacijama i dobra potpora Plantu koji se još uvijek ugrijava, ali dobro odrađuje svoj dio.
Black Dog – prvi koncertni mayhem, cijela dvorana pjeva Plantov „A-ha, a-ha“. Uzlazna putanja i srsi kroz kičmu i topljenje od snage koju je ova rock mašina još uvijek u stanju proizvesti.
In My Time Of Dying – Nakon „Black Doga“ vjerojatno bi me mrtvog iznijeli iz O2 Arene da sam kojim slučajem tamo bio i to već nakon prvog Pageovog gitarskog slidea. Udar s „Physical Graffiti“ albuma čijem intenzitetetu nema ravnog.
Your Life – odličan izbor ‘pjesme iz sjene’ Led Zeppelin opusa s albuma „Presence“. Bonham mlađi tukao je taj očev ritam iz posljednje kreativne faze grupe u kojoj je težio strogo definiranim aranžmanima potpuno pročišćenog bubnja od improvizacija. Bend ugrijan s „In My Time Of Dying“ i u „Your Life“ zabija najbolje dio koncerta.
Trampled Under Foot – John Paul Jones sjeda za klavijature. Koncert ide još jednu stepenicu više. Funk na nož, čiju kičmu drži Jones tim predivnim aranžmanom. U tom trenutku on je gospodar ceremonije – tog praznika rock and rolla.
Nobody’s Fault But Mine – još jedan pozitivni psihosomatski poremećaj za fanove Zeppelina i jedina prilika za vidjeti i čuti Planta s usnom harmonikom. Bonham mlađi je i u ovoj prilici ‘skinuo’ pokojnog oca u dlaku.
No Quarter – tek s uvodnim pasažom Jonesa na klavijaturama postaje jasno kako Zeppelini od početka koncerta nisu spuštali tempo do njegove sredine. Page ovog puta dominira u svom najboljem svjetlu. Mračni princ, iako potpuno sijed i dalje ubitačan. Nakon tog sola lako bih njegovo ime zaokružio u inače omraženim anketama tipa tko je najbolji rock gitarist.
Since I’ve Been Loving You – Nakon nje bih Pagea naveo kao najgoreg rock gitaristu, dok bih pred ‘kućicom’ za najboljeg blues gitaristu dugo razmišljao. Izvedba je bila prljava i neprecizna. Page se opustio i uhvatio ga je onaj koncertni nehaj kad sjedi na vrhu Olimpa, koji je puno puta do sada zabilježen na raznim live izdanjima grupe, računajući tu i bootlege. No sve je u „Since I’ve Been Loving You“ bilo pomalo klimavo. Umor?
Dazed And Confused – Plant ju je najavio kao neizostavnu za ovakvu priliku, ali je i ona bila prilično šlampavo izvedena. Koliko god se ova pjesma na prvu činila kao poligon za Pageovo šepurenje s gudalom u ruci (iako je on po meni jedini koji ga je ikad smisleno koristio u rocku u kombinaciji s električnom gitarom), to je u stvari pjesma u kojoj je priču vodio pokojni John Bonham. On je bio taj koji je odlučivao koliko će Page imati prostora, on je bio modus operandi. U O2 Areni Jason Bonham nije zauzeo taj gard svog oca. Pokolebao se pred improvizacijom i Zeppelini su flaksali. Nakon Pageovog sola s gudalom nije se dogodilo centrifugalno ubrzanje u kojem je Bonham senior obično ubrzavao i više od predviđenog tempa, tako da je često ukopavao na mjestu i John Paul Jonesa čiji pogled je bio zakovan za njega dok je manično prebirao po žicama basa. No takvo ubrzanje bio je onaj creme de la creme – lucidan i inteligentan, plastični dokaz da bubnjarske palice drži inteligencija i instinkt bubnjara kao glazbenika.
Stairway To Heaven – Očekivani šlagvort. Epska rock balada koju suvereno može izvesti samo Led Zeppelin. Nepisano pravilo kojeg se svi drže (osim oni manje inteligentni). I ovog puta lirika je proradila i Page je na kraju dominirao. Nakon ‘zbunjenosti i ošamućenosti’ formacija je opet bila popunjena i definirana.
The Song Remains The Same – Nastavak Pageove dominacije. Lucidni i brzi gitarski rif koji uvijek ostavlja bez daha i izvedba na nivou i intenzitetu prvog dijela koncerta. Uspješno dizanje tenzija na putu do finalne katarze.
Misty Mountain Hop – Novo preuzimanje kormila od strane John Paul Jonesa. Siguran nastavak podizanja tenzija i most prema finalu…
Kashmir – Veliko finale. Najveće, gigantsko. Bager na putu prema mravinjaku. Topljenje kamena. Plant – Page – Jones – Bonham – jedno tijelo, jedan mozak i definicija što rock ustvari jest i zašto je neodoljiv kad se složi slagalica u pravom trenutku. A ovaj trenutka bio je monumentalan!
Whole Lotta Love – Svi znam što ide na bisu… No monumentalnost Kashmira nije nadiđena. Bilo je to sviranje nakon vrhunca. Tijela su još bila topla, no ugoda opuštanja nakon postignutog dodira Valhale bila je osjetna. Nije bilo na nož i Bonham mlađi opet nije znao presjeći Pagea u pravom trenutku.
Rock And Roll – Maratonci su istrčali počasni krug. Za pamćenje i veseli izlazak opijene mase iz dvorane. Bio je u maniri Whole Lotta Love, ali i to je Led Zeppelin… Čak i kad se nakon trideset godina ukaže na jednu večer koju treba slaviti. Sigurno ju je slavio i Ahmet na onom svijetu.
Ocjena: 8/10
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
