Američka pjevačica Ledisi, ujedno i dobitnica Grammyja 2020. godine održala je u subotu svoj premijerni hrvatski nastup u sklopu 16. Zagreb Jazz Festivala u Kinu studentskog centra.
Dražen Kokanović, direktor Zagreb Jazz Festivala rekao je u uvodnom govoru kako on i njegov tim iskušavaju neke nove prakse u odabiru izvođača. Dodao je da iako su nove u našem mikro svijetu, na Zapadu su već duže na snazi. To se prvenstveno tiče žanrovskog opredjeljenja, tj. da primjerice europski jazz festivala u svoje programe uvode glazbenike koji nisu striktno vezani za jazz.
Naravno, nije Ledisi nipošto prvi takav izvanžanrovski slučaj Zagreb Jazz Festivala, jer je već drugo izdanje 2006. godine u lineupu imalo Jamesa Blooda Ulmera & Memphis Blues Band, kao što je proteklog tjedna nastupio i Eric Bibb. Festival je tijekom dvadeset godina bio prilika da se zagrebačka publika upozna i s njujorškim proto hip-hop sastavom The Last Poets, ‘šarao’ je i po world musicu dovevši nam Malijce Bassekou Kouyate & Ngoni Ba i još veću Fatoumatu Diawaru, majstore tradicionalne perzijske glazbe Kayhana Kalhora i Erdala Erzincana, funk glazbenicu Idu Nielsen, kao i gospel divu Lizz Wright. Dakle, ostaje tu malo nejasno zašto je Kokanović imao potrebu izgovoriti to o „novim praksama“ kad gotovo od samih početaka pazi i na avangardni pristup, kao i žanrovsku širinu, a na koncu govorimo o čovjeku koji je jedan od zaslužnijih za proboj Amire Medunjanin, upravo jer ju je od početka svrstavao među jazz društvo prvenstveno zbog tankoćutnosti njenog izričaja. Naime, Amirine „prve stanice“ u Zagrebu nisu bile dvorane poput Lisinskog, već Kokanovićev nekadašnji Vip Jazz Club.
Ali eto obzirom da ovih dana u intervjuima koje daje navodi da je organizirao 260 koncerata u 20 godina bit će da je smetnuo s uma svoje „neke nove prakse“ od prije kad je u tom kontekstu pričao o Ledisi. Činilo mi se da je jedina nova praksa sinoć bila DJ pult za kojim je bio Phat Phillie koji je pred koncert Ledisi dao svoju perspektivu vožnje kroz crni američki ritam (što nije nimalo loš „novitet“), dok će kao najveća anomalija nažalost ostati činjenica da američka grammyjevka iz kategorije Best Traditional R&B Performance nije uspjela ispuniti dvoranu za razliku od primjerice spomenute Lizz Wright kojoj je to prošle godine uspjelo.
Treba li to pripisati tome što su iste subotnje večeri u Zagrebu nastupali Partibrejkers i Rambo Amadeus, teško je reći jer rijetke su prilike da američke pjevačice kalibra jedne Ledisi imamo u gradu. Zasigurno je i njoj u početku bilo nelagodno, u smislu; gdje je došla, zašto dvorana nije ispunjena, zašto ljudi sjede i zašto sve podsjeća na neki Sovjetski savez.
No ona sa svojim bendom (klavijaturist Joseph Harley, basist Ronald Alexander ‘CJ’, bubnjar Ray Marshall Jr, gitarist Xavier Lynn i prateća pjevačica Sara Williams) jest A klasa profesionalnosti koja uz to u svom malom prstu ima baštinu američke glazbe. Naime, u devedesetima je bila u acid jazzu. Soula i jazza se dohvatila već s prvim solo albumom „Soul Singer“ (2000.) da bi u međuvremenu napravila puni krug kroz R&B i pop i s početkom dvadesetih nakon albuma „Ledisi Sings Nina“ (2021.) posvećenog velikoj Nini Simone i DownBeat zaključio kako je ona „nešto više od R&B pjevačice“. Tekuće desetljeće je za nju započelo s Grammyijem za izvedbu singla „Anything For You“ s albuma „The Wild Card“, a ove godine je objavila čak dva albuma, od toga posljednji „For Dinah“ s pjesmama velike Dine Washington.
Kao štovateljica Curtisa Mayfielda i Chake Khan je u tom stilu i s eksplozivnim meddleyem započela koncert u SC-u. A to se ne viđa baš često ovdje. U nekih desetak minuta nizale su se „Keep You In Mind“, „Add To Me“, „Good Life“, „Alright / Gonna Be Alright“, „High“ i „Love You To“ tijekom kojih je u vokalnom rasponu od četiri oktave predstavila sebe i bend bolje, brže i efektnije nego da je išta izgovorila. Gledao sam svojevremeno Mary J. Blige i Aliciu Keys, no više nisam siguran jesu li u rangu Ledisi, iako su i one izvrsne pjevačice.
Nakon tog početnog udara kemija između Ledisi i publike postajala je sve prisnije, prvo sa „7 Days Of Weak“ i „Daydreaming“ s recentnog albuma „The Crown“, a posebno kad je na red došla „Wild Is The Wind“ Nine Simone uz decentnu gitarsku pratnju Xaviera Lynna. U blues narativu je potpuno s bendom pomela publiku s „You Go To My Head“ za koju nije izostavila reći da su je pjevale Dinah Washington i Ella Fitzgerald da bi s lakoćom opet okrenula svoj glazbeni vremenski stroj u budućnost izvevši „Sugas Brown Sugar“ sa svog drugog albuma „Feeling Orange but Sometimes Blue“ iz 2002. godine.
Rapsodija crnog američkog zvuka nastavila se kroz „This Bitter Earth“, „Love Never Changes“ i „Pieces Of Me“ nakon koje je pitala prisutne je li im dosta, ali se pola dvorane upiralo negacijom i oduševljenjem napraviti buku kao da je SC kojim slučajem pun. Ledisi nije pobijedila u masovnom smislu, već emotivnom, a to su možda nekad i najslađe pobjede.
Možda je „Anything For You“ zato potrajala duže, valjda u želji da se sve zapeče u zajedničkoj memoriji pred posljednju „I Blame You“ nakon koje je bilo jasno da ovaj koncert nije trebalo propustiti.
Za kraj se moram još jednom vratiti na famozne „nove prakse“… Možda je Kokanović trebao to najaviti kako vožnju kroz zvuk crne Amerike u kojoj će svoju stanicu imati i jazz i blues i soul i R&B i pop… Možda je to postalo rijetkost na jazz festivalima – da dođe crna pjevačica i apsolutno razvali u svakom spomenutom poglavlju. Možda bi odaziv bio bolji u nekom prostoru u kojem se stoji…
Uglavnom, muči me previše tih „možda“ kako bih i sam sebi objasnio zašto je ovaj koncert, realno gledano, flopnuo. Ponekad stvarno nije teško pomisliti da smo u Sovjetskom savezu…
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
