Lemmyjeva ostavština: Sedam albuma po kojima ćemo pamtiti Motorhead

Pregled krucijalnih albuma Motorheada, grupe čiji je osnivač Lemmy Kilmister preminuo prije dva dana u sedamdesetoj godini života.

Motorhead

Iza Lemmyja Kilmistera ostala je velika, nenadomjestiva praznina u svijetu rock and rolla. Donosimo kratke osvrte na sedam albuma koji su, prema našem izboru, najbolji i najutjecajniji među 23 studijska albuma koje je Motorhead objavio od 1975. do 2015. godine.

Motorhead (1977)

Debitantski album Motorheada nastao je klasičnom trenutku do kojeg dođe valjda svaki bend – ili snimimo album ili se raspadnimo. Lemmy Kilmister osnovao je Motorhead nakon što je izbačen iz Hawkinda jer je na američko-kanadskoj granici uhvaćen s drogom (ili kako bi on to objasnio: „Izbacili su me jer sam koristio uličnu drogu, a ne šminkersku kao ostali iz benda“), dvije godine je mijenjao prateće članove, a te 1977. se s Philom „Philty Animal“ Taylorom na bubnjevima i gitaristom „Fast“ Eddieom Clarkom, otisnuo na oproštajnu turneju po engleskim klubovima. Album je nastao iz želje da dvije godine rada ne budu bačene uzalud; album je prvo snimljen za izdavačku kuću United Artist, koja je potom odustala od svega zbog „nekomercijalnosti projekta“, pa su Lemmy i društvo nanovo snimili jedanaest pjesama tijekom jednog vikenda u studiju Escape za nezavisnog diskografa Chiswick. Album „Motorhead“ nije dobacio daleko, ali je reakcija bila dovoljno pozitivna da se bend održi na okupu. Od kombinacije pjesama nastalih u vrijeme Hawkinda, novih Lemmyjevih stvari te obrade „The Train Kept A-Rollin’“, u koncertnom repertoaru ostala je jedino naslovna „Motorhead“. No, album je, unatoč manjkavostima u produkciji, pokazao okosnicu buduće glazbene filozofije: Lemmy je bas svirao poput ritam gitare, hrapavost vokala postizao je istezanjem vrata pod mikrofonom, uspješno je spojio heavy metal temelje s pankerskom filozofijom, a pritom ustvari samo svirao punokrvni rock and roll kojeg je bilo nemoguće kopirati.

Overkill (1979)

Velika izdavačka kuća (Bronze Records), bolji studijski uvjeti, producent koji je radio s Rolling Stonesima… Svi elementi za prijelomni album u karijeri Motorheada bili su tu, još su samo nedostajale pjesme koje bi to opravdale. Ovaj je autor tada bio premlad da bi se ičega sjećao, no „Overkill“ je te ’79. morao zvučati kao eksplozija atomske bombe. Na „Overkillu“ je nastao klasični Motorheadov zvuk, album je imao neočekivani utjecaj na rastuću punk scenu, popeo se na razne top-ljestvice, do danas ušao u sve moguće izbore „najboljih 100 albuma svih vremena“… „Overkill“, „Stay Clean“, „No Class“, „Dammage Case“, „Tear Ya Down“ i „Metropolis“ zaslužne su što se danas ova ploča smatra najboljim Motorheadovim albumom.

Ace of Spades (1980)

Motorhead je s „Overkillom“ i „Bomberom“ već ušao u mainstream medije, a novinari su tada bili odlučili: počeli su ih svrstavati u istu ladicu s nabujalim heavy metal zvukom iz Engleske, pa se tako Motorhead medijski našao rame uz rame s Iron Maidenom i Saxonom. Lemmy nije imao ništa protiv, no do smrti je tvrdio da on svira običan rock and roll. Četvrti album „Ace of Spades“ bio je, što se novinara i kritičara ticalo, “THE album“, ostvarenje koje ih je definitivno očvrstilo u prvoj ligi svjetske rock scene, a i do danas je na glasu kao jedan od najboljih rock/metal albuma svih vremena. „Ace of Spades“, „Love Me Like a Reptile“, „Shoot You in the Back“ i „(We Are) The Road Crew“… Klasik do klasika. Prvi njihov album objavljen u SAD-u.

No Sleep ’til Hammersmith (1981)

Koncertna ploča za koju recenzija na Amazon.com tvrdi da je najbolji live album u povijesti. „No Sleep ’til Hammersmith“ zacementirao je legendu o Motorheadu kao najglasnijem i ponajboljem koncertnom rock bendu, a album je zasjeo na prvo mjesto UK charta. Unatoč naslovu, ni jedna pjesma s albuma nije snimljena u londonskom klubu Hammersmith Odeon, već u Leedsu, Newcastleu i Belfastu. Prema Lemmyjevu kasnijem priznanju, tek je nakon te ploče vidio neke „ozbiljne pare“.

Orgasmatron (1986)

Članovi Motorheada imali su milijun prigovora na produkciju ovog albuma, koji je, što se svih ostalih tiče, jedno od njihovih najboljih ostvarenja. Nastao je u dramatičnom razdoblju, nakon teške sudske parnice benda i izdavačke kuće Bronze Records, a objavljen je za novoosnovanu Lemmyjevu etiketu Great Western Road. Lemmy se na albumu pozabavio svojim omiljenim „neprijateljima“ – organiziranom religijom, politikom i ratovima. Na snimkama se dogodila očita transformacija od „čistih“ riffova ka psihodeličnom zvuku, što nije smetalo da „Deaf Forever“, „Nothing Up My Sleeve“, „Built For Speed“, „Doctor Rock“ i „Orgasmatron“ postanu nove himne Motorheadovih sljedbenika.

1916 (1991)

Album kojim je Motorhead ušao u devedesete donio je neke novitete – kao prvo dvije balade „Nightmare/The Dreamtime“ i „Love Me Forever“, a potom i saksofon u „Angel City“. „Going To Brasil“ je u jednom od probnih mikseva čak imao i folk dionicu odsviranu s bendžom i perkusijama, no to je ipak bilo previše, pa je konačna verzija pjesme snimljena bez instrumentalnih „uljeza“. Ipak, velikih šokova za sljedbenike nije bilo; „The One to Sing The Blues“, „I’m So Bad (Baby I Don’t Care)“, „Voices in the Sky“ i „Shut You Down“ bile su „pravi“ Lemmyjevi grmljavinski singlovi, a albumu „1916“, inače inspiriranom užasima Prvog svjetskog rata, Grammy je izmakao za dlaku i otišao u ruke Metallici i njihovom „crnom“ albumu. Kritike su bile odlične, publika oduševljena, „1916“ jedan je od inspirativnijih i moćnijih Motorheadovih albuma.

Bastards (1993)

Veliki povratak nakon kreativnog i komercijalnog podbačaja prethodne ploče „March or Die“. Album koji je trebao pokazati postoji li još svježine u Lemmyju Kilmisteru ili je Motorhead na putu da ga se slavi zbog bolje prošlosti. „On Your Feet or Your Knees“, „Death or Glory“, a posebice „Born to Raise Hell“ razdrmale su skeptične misli i vratile Motorhead na vrh. Album „Bastards“ postao je obavezna lektira probuđene američke hard core i rap scene devedesetih. U autobiografiji „White Lines Fever“ Lemmy je, s naknadnom pameću, zaključio da se radi o jednom od njegovih najboljih albuma. Slažemo se.

Zadnje od Tema

Idi na Vrh