Sarajevska grupa s trećim albumom došla je do velike prekretnice. Letu štuke hrabro su se odlučile hodati po rubu ponora. U umjetničkom smislu otišli su daleko, ali ako se pita raja, prvijenac nije nadmašen.
Valja, ne valja, valja, ne valja… Raspoloženje je svaki dan bilo drugačije prilikom preslušavanja novog albuma „Brojevi računa“ sarajevske grupe Letu štuke. Kao da se neka imaginarna šifra preko koje se uspješno dekodira isti stalno mijenjala i to neovisno o raspoloženju stvarajući pri tome zbrku u mislima i donošenju suda. Dojmovi su varirali od remek djela do potpunog promašaja. Rijetki su takvi albumi. Oni dobri obično se uhvate nakon prvog ili drugog slušanja, nakon čega se sa svakim novim slušanjem/testiranjem slika sve više kristalizira do donošenja ocjene koja u konačnici ne varira previše. „Brojevi računa“ je pak bilo iskustvo slično dugotrajnom provaljivanju brojčane šifre.
Traženje pravog logaritma kojim bi se pročitala skrivena poruka. Riječ je o albumu kojim je grupa napravila veliki otklon u odnosu na prijašnja dva uratka. Ovdje se ne misli samo na činjenicu da se prvi čovjek benda Dino Šaran poigrao s ritam mašinama. To nije srž, već više dekoracija, nešto što u ukupnom dojmu ne igra preveliku ulogu. „Brojevi računa“ se mogu gledati kao hrabri pokušaj Štuka da iznjedre svoju „London Calling“, svojevrsni „Sarajevo Calling“, ili možda još točnije prvu novovalnu ploču jednog sarajevskog benda. No opet, ne kopiju zvuka grupa koje su obilježile Novi val (Dino Šaran je itekako svjestan sadašnjosti), već transcedentni nastavak (ili nastanak) priče u urbanoj sredini koja je sazrjela za tako nešto. „Brojevi računa“ je novovalni album po vokaciji, a ne po stilu, iako posjeduje neke figure koji bude nostalgiju.
Početkom osamdesetih plodno tlo za Novi val bili su Zagreb i Beograd, a za punk Ljubljana i Rijeka. Sarajevo u to vrijeme nije bio sredina za tu vrstu iskoraka. Ne samo po mentalitetu, već i po činjenici da je Sarajevo tada bio glavni motor za proizvodnju mainstream izvođača koji su harali cijelom bivšom državom. Indeksi, Zdravko Čolić i Bijelo dugme su bili heroji svoje sredine – oni koji su uspjeli dobiti utrku iz grada koji je u Jugoslaviji uvijek startao s četvrte pozicije. Nekoliko godina kasnije Novi primitivizam (ili Nju primitivs) je pak bio sarajevski odgovor na Novi val i to opet komercijalno uspješan.
No u poratnim godinama Sarajevo je postao grad čiji „bolesnički karton“ u uvjetima divljeg kapitalizma, pljačkaški nastrojenih „patriota“, socijalnog raslojavanja i zatupljivanja putem medija sve siromašnije većine uglavnom izgleda skoro identično kao „bolesnički karton“ jednog Zagreba ili Beograda. U takvim situacijama oni sa zrnom soli u glavi i nešto umjetničkog talenta svakodnevnu nervozu i grč u želucu moraju nekako izbaciti iz sebe. Iz stihova Dine Šarana lako se osjeti kako Sarajevo više nije sredina za merak koja živi svojim endemskim ritmom i u poznatom zajebantskom duhu. To je grad koji tranzicija nije poštedjela, a ni to „mjesto“ u kojem je putovanje završilo ne nudi previše nade, uglavnom se zbrajaju žrtve.
Album otvara pjesma „Brojevi računa“. To je „Welcome To The Machine“ grupe, ali puno bržeg tempa. Nema tu puštanje pare i „uzdisanja“ teške i trome mašinerije, Štuke su u „digitalnom kodu“ poput kompjutera koji neumorno izbacuje brojevne kombinacije. Dino Šaran i pjeva na taj način, hladno i neemotivno jer teksta ima previše za jednu pjesmu da bi tu bilo mjesta za bilo kakvu emociju. Čisto šamaranje činjenicama potpunog otuđenja. Jedina i to enormno snažna emocija se iščitava iz krika gitare kad na red dolazi solo dionica koja svojom glasnoćom premašuje uobičajene domaće produkcijske standarde u kojima su glazbenici uglavnom neskloni stvaranju takve oscilacije. A to je veliki plus za Štuke. Dalje>>